Aladži u pohode

Aladži u pohode

Hefta je skoro kako je otvorena Aladža džamija u Foči. Još nisu izblijedile slike niti su zaboravljene rečene riječi tog dana. Mahšer svijeta ispunio je Aladžanski park. Došli su iz daleka od Une, Sane, Save preko Bosne do Neretve. Svi su došli Drini i Ćehotini u pohode, da ih obiđu, sejir učine i prouče fatihu. Da vide nanovo uzdignutu Aladža džamiju ali ne kao arhitektonsko remek djelo već kao iskonski čin ljudske pobožnosti. Došli su da posvjeodče, kako rekoše oni iz prve generacije: „Dobročinstvo je kapital najveći, u to sumnje nema. Onome ko u Allaha vjeruje i za ahiret se sprema”.

Hefta je evo skoro kako je raskrilila svoja vrata i smjerna na samku prima pobožnog namjernika. U tišini, u zakirskom grgoljanju vode Tihotine subhana i veliča Uzvišenog Tvorca. Petak je i džumanski dan a ona razdragana, okupana majskim suncem očekuje muktedije. Prva je džuma nakon duga vakta a ona sva ustreptala od znatiželje hoće li joj doći dragi gosti. I doista, jedan po jedan ispuniše džamijski harem. Došli su iz krajeva raznih Aladži u pohode.

Na današnji džumanski dan iz harema Aladža džamije sjetih se jednog događaja pred samo otvaranje. Bio sam u razgovoru sa mjesnim imamom dok su radnici oko nas užurbano privodili završne radove. U tom trenu, na malu džamijsku kapiju ušla je jedna žena. Bojažljivo se osvrtala oko sebe. U rukama je nosila oveću do vrha ispunjenu papirnu vrećicu. Prišla je Dženan efendiji i pružila mu je. “Uzmi ovo efendija. Unutra su papuče za džematlije, sama sam ih sašila”- i još brže nego je došla nestala.


Anketa

  • Koju godinu je Islamska zajednica u BiH proglasila godinom Aladža džamije?