Neka se Porčina džamija opet zove po Kerima-hatuni

Neka se Porčina džamija opet zove po Kerima-hatuni

Ahmed Muminović u knjizi “Upravljanje vakufima u BiH 1847 - 2017.” hvali one koji su darovali i gradili, ali i osuđuje one koji su otimali vakufe

Hadži Badže-kaduna je bila velika tuzlanska vakifa, današnjim rječnikom kazano, utemeljiteljica vakufa. Pored ostaloga, osnovala je medresu koja je nosila njeno ime i koja je, prema nekim podacima, postojala uporedo s Behram-begovom. Čak se ne zna koja od njih je starija, a jedna, pretpostavlja se da je upravo Hadži Badže-kadunina, spominje se 1674. godine u izvještaju biskupa Olovčića kao ‘kolegij nevjernih softi’.
Na ovaj način Ahmed Mehmedović započinje priču o jednoj od žena vakifa u Bosni i Hercegovini, u svojoj knjizi “Upravljanje vakufima u BiH 1847 - 2017. godine”, koja je izašla ove godine u štampariji Dobre knjige, s tiražom od 1.000 primjeraka. Izdavači su Islamska zajednica u BiH, Vakufska direkcija Sarajevo i El-kalem - Izdavački centar Rijaseta IZ-a u BiH.

Dobri ljudi se priklanjaju dobru

Skromni, tihi autor Mehmedović, kakvi su, izgleda, otkako je svijeta svi oni iza kojih stoje kapitalna djela, pojavio se jedan dan u našoj redakciji i pružio knjigu, gotovo se izvinjavajući što nas je na trenutak odvojio od nekog posla.

Bilo je dovoljno samo prelistati tih 280 lijepo ilustrovanih stranica da se uvjerimo kako je riječ o štivu bez kojeg se ubuduće neće moći govoriti o vakufima uopće, posebno o onim u Bosni i Hercegovini. Jer, doista, u 279 odjeljaka može se pronaći sve ono što se, na bilo koji način, odnosi na ovu problematiku, od suštine, prakse i historijata vakufa, pojedinačnog i društvenog odnosa spram njega tokom proteklih godina (posebno je obrađen rad Vakufske direkcije, koja je mnogo učinila na identifikaciji, zaštiti i obnovi vakufa u BiH), o graditeljsko-normativnoj njegovoj dimenziji, pa sve do brojnih pojedinačnih primjera, o kojima Mehmedović piše emotivno, kako to konstatuje i jedan od recenzenata, mr. Osman Lavić.

Neka se Porčina džamija opet zove po Kerima-hatuni

A pri tome, naglašava Lavić, “ne štedi riječi hvale za one koji su darovali i gradili, ali ni riječi osude za one koji su otimali, uzurpirali ili na drugi način svjesno ili nesvjesno vakufe oskrnavili”.

No, kroz cijeli tekst, kojeg je autor pisao oslanjajući se na brojne relevantne izvore, provijava ideja dobrog, lijepog, općekorisnog, kojoj su se u prošlosti, sve do danas, a tako je i danas, priklanjali mnogi dobri ljudi, hajr-sahibije.

Među njima su bile i žene, koje su same ili zajedno sa drugima osnivale džamije, medrese, tekije, česme, razne objekte, ali su najčešće, ističe autor, ostavljale novčane vakufe.

249 vakufnama koje su žene pisale

Od 1.092 vakufname u Gazi Husrev-begovoj biblioteci, 249 pripada ženama, među kojima je bila i već pomenuta hadži Badže-kaduna, koja je za izdržavanje svoga vakufa ostavila više dućana, magaza i oko 105 duluma zemlje na području Tuzle, Slavinovića, Vršana i Prilika.

“Vakufska komisija u Tuzli predložila je 1890. godine Zemaljskom vakufskom povjerenstvu u Sarajevu plan gradnje medrese iz prihoda njenog vakufa, a ta nova medresa je građena na temeljima stare”, piše autor, pretpostavljajući da je stara zgrada izgorjela u požaru 1871. godine, zajedno sa džamijom, mektebom, mnogim dućanima i još jednom medresom.

Nova medresa je bila u centru Tuzle nedaleko od Poljske kapije i djelovala je do kraja 19. stoljeća. Zgrada je nacionalizirana 9. jula 1959. godine.

Mehmedović piše i o Tuzlanki Amber-hatun, koja je najvjerovatnije živjela u 16. ili 17. stoljeću i koja je u mahali Tušanj podigla džamiju, za koju je dala sav svoj miraz.

“Ovaj vakuf je u 18. stoljeću imao pravo iskorištavanja slane vode od 12 dana godišnje, što je bio veliki prihod. Godine 1913. vakuf je posjedovao 10 parcela zemlje, a parcela Blato izdavana je 1931. godine uz zakup od 600 dinara godišnje. I u ovom vakufu višak se trošio na plate muteveliji, imamu, mualimu, mujezinima, za rasvjetu, za porez”, navodi Mehmedović, koji piše i o sestrama Tuzlić, kćerkama Osman-begovim.

Hafiza-hanuma je obnovila Jalsku džamiju 1890. godine, pa od tada ova nosi njeno ime, koje je ranije bilo dato po nazivu obližnje rijeke.

Starija Hafizina sestra, Tahira-hanuma, bila je udovica Bekir-bega Gradaščevića i nju smatraju ne samo najznačajnijom vakifom Tuzle nego i cijele BiH. Umrla je 23. augusta 1922. godine i ukopana je u haremu Hafiz-hanumine sestre.

Gradonačelnik je postao mutevelija

“Nije imala djece, pa je sav svoj imetak uvakufila u formi evladijjet vakufa”, ističe Mehmedović.

Kad bismo samo nabrojali to što je uvakufila, trebalo bi jako puno prostora: brojne dućane-magaze, veliku zidanu zgradu, u kojoj je bilo smješteno Kotarsko predstojništvo, Poreska uprava, Gruntovnica, Katastar, više raznih kuća s miljićem, a jedan je bio u Džindić-mahali, parcele, njive, gajeve, šljivike u okolini Tuzle...

“Njenu vakufnamu je legalizirao Šerijatski sud 1908. godine u Tuzli, a vakifa je za muteveliju odredila sarajevskog gradonačelnika Mustafu Esad-efendiju Kulovića”, stoji u knjizi, u kojoj se navodi i to da su se iz sredstava vakufa ove plemenite žene obezbjeđivale dvije stipendije od po 700 kruna, dvojici studenata teologije i četverici studenata društvenih i egzaktnih nauka.

Neka se Porčina džamija opet zove po Kerima-hatuni

U knjizi se govori i o princezi Sultan Fatime, čiji su se nišani nalazili u haremu Careve džamije u Foči. Bila je kćerka sultana Ibrahima (1640 - 1648), a supruga Jusuf-paše, rodom iz Vrane u Dalmaciji. (Evlija Čelebija je tvrdio iz Šujice kod Livna.)

“Ta dobrotvorka je u Foči podigla džamiju, vjerovatno u prvoj polovini 19. stoljeća”, piše Mehmedović te napominje da se ova vremenom svela na skromnu džamiju, u istoimenoj mahali, zapadno od Careve džamije. Srušena je 1943. i više nije obnavljana. Iza Sultan Fatime je ostao i jedan od tri fočanska hamama, koji je 1889. godine imao prihod od glavnice od 360 forinti, a višak se trošio za plaću imama.

Još jedna Fatima se u knjizi spominje kao vakifa, kćerka hadži Mehmed-bega (Karađoz-bega?). Živjela je u 16. stoljeću u Mostaru i prije 1580. godine je podigla džamiju oko koje se formirala istoimena mahala. Džamija je jedina u gradu imala četvrtastu kamenu munaru, a nalazila se na Carini, na uglu ulica Titove i Kazazića/Demirovića. Srušena je 1947. godine, iako se i iz slike koju Mehmedović prilaže vidi da uopšte nije bila za rušenje!

I Jajce je imalo svoje vakife. Najpoznatija je, svakako, Esme-sultan (Sultan Esma-han), supruga paše Muhsinovića.

U drugoj polovini 18. stoljeća, Esme-sultan je iz temelja obnovila džamiju koju je 1749. godine podigao čauški ćehaja mir Mustafa (Mustafa-beg).

Na tarihu stoji Mustafino ime, što je dokaz etičkih normi kojima se rukovodila dobrotvorka. No, kako je sve na ovome svijetu u svojevrsnoj ravnoteži, tako je i s tim vakufom koji narod isključivo naziva Esme-sultanijinim, o kojoj, inače, nema mnogo podataka. Zna se samo to da se bila teško razboljela i rečeno joj je da će ozdraviti ako utemelji tri vakufa na mjestu gdje se sastaju dvije rijeke. Odabrala je obnovu džamije i izgradnju dva mosta na Vrbasu.

Džamija je, navodi autor, najsličnija Buzadži hadži Hasanovoj u Logavinoj u Sarajevu, a pripadnici VRS-a su je srušili 1993. godine. Obnovljena je, ali ne i njen harem, kao ni kuća nedaleko od munare.

Habiba-hatun je jedna od prvih vakifa Jajca, u kojem je 1604. godine podigla džamiju, budući centar istoimene mahale. U velikom požaru 1658. godine džamija nije izgorjela, a posljednji put je u dosad pronađenim dokumentima spomenuta 1693. godine. Vjeruje se da je to džamija koju je obnovio Mustafa-beg, a nakon njega i Esme-sultan, Ismihan.

Ziba-hanuma, Šaha-hanuma...

Vakifa je bila i Bega Begeta, kći Omer-begova, iz Seonice kod Konjica, gdje je oko 1880. godine podigla džamiju s drvenom munarom, koja je nedavno obnovljena. Opet, hadži Derviša-hanuma Smailagić bila je najznačajnija vakifa Bosanske Gradiške. Godine 1899. osnovala je vakuf, u okviru kojeg je postojala i medresa s njenim imenom, sagrađena na temeljima stare, koju je podigla dobrotvorka Aiša-hanuma 1748. godine.

Medresa je zatvorena 1932. godine, a o njenom istorijatu svjedočila su dva tariha na turskom jeziku, iznad ulaza džamije, uništena u proteklom ratu. Srećom, sačuvan je snimak jednog od njih.

Zanimljiva je priča i o Bijeljinki Šahi-hanumi, koja je podigla džamiju u Šepku kod Zvornika 1912. godine, čiju izgradnju je, kaže predaja, plaćala dukatima. Za njeno izdržavanje uvakufila je 30 duluma zemlje, a vakuf u izvjesnoj mjeri i danas postoji. Mehmedović kaže da je džamija srušena 1987. godine, a na istom mjestu je dvije godine kasnije podignuta nova, koju je tri godine kasnije srušio VRS. No, 13 godina poslije, tu je sagrađena nova džamija s dvošerefnom munarom.

I Travnik je imao svoje vakife, među kojima je najpoznatija Ziba-hanuma Arnautović-Kopčić, koja je 1906. godine podigla džamiju u neomaurskom stilu, s kubetom arapskog ‘’pisma’’, na prostoru gdje je ranije takođe postojala džamija, uništena u požaru 1903. godine.

Neka se Porčina džamija opet zove po Kerima-hatuni

“Značajna travnička vakifa je Šerifa-hanuma Vilić, rođena Hafizadić, supruga mir Ahmed-bega ćehaje, bosanskog defterdara, kajmekama bosanskog valije. Obnovila je 1839. godine česmu kraj Šarene džamije i podigla česmu kraj travničke kapije sedam godina kasnije. I njen muž je bio vakif. Obnovio je Ramadan-begovu džamiju u Jajcu”, navodi Ahmed Mehmedović, koji je pisao i o poznatim vakifama iz Sarajeva: Šahdidar, supruzi Gazi Husrev-bega, najvećeg vakifa BiH, a koja je bila oslobođena robinja Gazijine sestre Neslišah. Puno bi se o njoj moglo toga kazati, a ovaj put pomenimo samo džamiju koju je sagradila desetak metara zapadno od Gazijinog hamama, Džamiju za banjom, kako ju je narod zvao.

Sarajevske vakife su bile i Dudi-bula, čija džamija se nalazila sve do 1927. godine na mjestu gdje je kasnije Juraj Neidhardt projektovao Dom izviđača, zatim Kerima-hatun, čiju džamiju svi zovu Porčina, a i autor knjige smatra da bi joj trebalo vratiti vakifino ime. Neka ovo bude apel za to!