Prvi vakif u Baru - Crna Gora

Prvi vakif u Baru - Crna Gora

Zejnel-beg Haverić, veliki dobrotvor Bara u Crnoj Gori, došao je u današnji Bar iz Podgorice, od poznatog bratstva Haverića, a nastanjen u ono vrijeme u Baru. Bio je učen i nadasve poduzetan čovjek, koji je neumorno radio na unapređenju svog novog zavičaja

Osnovao je prvi vakaf (vakuf) u Baru. Godina osnivanja nije poznata.

U to vrijeme varoš Bar (a također ni tvrđava barska) nije imala žive vode, kao što ni danas nema, osim u Podgradu (donja varoš) rijeku Bunar i jedan točak (česma) zvani «Krez- bunar». Drugo su sve vode bile bistijerne (bunarevi) iz kojih je voda za piće bila dosta slaba. Zejnel-beg Haverić, vidjeći oskudicu u vodi, zavještio je jednu sumu novca, da se dade pod interes, dok toliko naraste, da se može voda dovesti iz jedne pećine, koja se nalazi više sela Turčine u brdu Mukoval – jedan sat i po daleko od Bara. Voda je dovedena u varoš Bar kroz dio varoši, koji se zove Brbot. Uz put kroz varoš, pa do Bara i tvrđave ostavljeno je po nekoliko česama.

Na putu od izvora u Mukovalu do Bara ispriječila se stijena, «Spile» duga preko 100, a visoka preko 50 metara. Predaja kaže da je ova stijena ometala dovođenje vodovoda i da je zbog toga Zejnel-beg četrdeset jutara išao do te stijene i tu klanjao sabah-namaz, molivši Allaha, dž.š., da se stijena rastvori.

Četrdeseto jutro kada je klanjao sabah-namaz, počeo je kao i obično učiti i učeći je zaspao. Allah mu je uslišao dobronamjernu dovu i kada se probudio vidio je stijenu zaista rastavljenu.

Voda nije provedena u Podgrad (donja varoš) ni u dio varoši Gretva. Podgrađani i gretvani služe se bunarima i osim toga podgrađani velikim bunarom i «Krez-bunarom», a gretvljani izvorom zvanim «Dabanovo».

Za održavanje vodovoda od izvora u Mukovalu do Bara Zejnel-beg Haverić je uvakufio 1000 stabala maslina.

Voda je dovedena, prema predanjima u periodu od 1810 – 1820 godine, kroz vodovod dijelom kroz zemljane ćunte (cijevi), dijelom onako kamenom obrađenim; ali nakon nekog vremena uprava vakufa je zamijenila zemljane sa željeznim cijevima. Za nekoliko godina cio vodovod je bio od gvozdenih cijevi kakav je i danas.

Pri novom uređenju vodovoda cijevi su veoma plitko postavljene u zemlju, te ih ljeti sunce toliko ugrije, da je voda vrlo topla, tako da je podesnija za kupanje nego za piće.

Ne gledajući na sve troškove, koji su činjeni oko izrade i popravaka vodovoda Zejnel-bega Haverića, ova zadužbina ima lijep imetak u novcu i maslinama. Tako da je godine 1901. imala je 4.743 fiorina i 83 novčića i 926 stabala maslina koje vrijede oko 8.000 fiorina.

Osim ovog vakufa Zejnel-beg i njegova žena uvakufili su i jedan broj maslina za održavanje džamije Londža i za održavanje Orta džamije u tvrđavi (starom gradu) u Baru, koje više ne postoje, jer su ih Crnogorci srušili.

Prihodi od uvakufljenih maslina u tursko vrijeme namjenski su trošeni, a kada su Crnogorci osvojili Bar, prihode su skupljali, tj. ulje koje je prodavano za novce i novci na dobit davali.

Nažalost, osim što je zabilježeno u knjigama, koje se čuvaju u IZ (Islamska zajednica) Bar, u Baru više niko i ne zna ko je prvu vodu doveo u današnji Stari Bar. Niko i ne zna za dobrotvora Zejnel – bega Haverića. Čak i spomen ploču, koja je godinama stajala na jednom ozidanom objektu u naselju Brbot, u kojem su bili smješteni određeni vodovodni ventili skinuli su je u periodu 1992 – 1995. godine i bacili su u smeće kao i drugo kamenje, kako bi joj se zatro svaki trag.

Spomen ploču smo pronašli i sačuvali. Na spomen ploči i danas piše ZADUŽBINA ZEJNEL - bega HAVERIĆA. Godina izgradnje je izbrisana majzlom i čekićem.

           Ugrađena spomen ploča prvobitno se nalazila u muslimanskom naselju Brbot, a u zadnjih 60 godina taj dio naselja naselili su kršćani-Crnogorci, jer su muslimani, zbog pritiska, kao i u drugim mjestima Crne Gore, i zbog teške ekonomske situacije iselili trbuhom za kruhom.