Vakufi i reprivatizacija

U toku procesa transformacije vlasničkih odnosa u jugoslovenskom društvu, što je neophodni uslov za prelazak na tržišno privređivanje, aktuelizirano je pitanje reprivatizacije odnosno vraćanja ranijim vlasnicima prinudno oduzete imovine u poslijeratnom periodu. Među tim vlasnicima posebno mjesto zauzimaju vjerske zajednice koje su na različite načine bile lišene znatnog dijela svoje imovine. U ovom tekstu želimo podsjetiti na neke podatke koji se tiču prinudnog oduzimanja vakufa, pravnih osnova i mogućih pravaca povraćaja oduzete imovine i mjera koje preuzimaju organi Islamske zajednice.

»Eksproprijacija eksproprijatora«

U poslijeratnoj Jugoslaviji nasilno je promijenjena svojinska osnova društva oduzimanjem ili ograničavanjem privatnog vlasništva. Ideološko opravdanje tih mjera osigurala je marksistička teza o »eksproprijaciji eksproprijatora«. Imovina vjerskih zajednica bila je objekat oduzimanja iz dva razloga:

  • zbog toga što su vjerske zajednice u predratnoj Jugoslaviji bile važan privatnopravni sopstvenik i
  • zbog toga što su kvalifikovane kao opasan ideološki protivnik po proces izgradnje »vrlog, novog svijeta«.

U predratnoj Jugoslaviji imovina Islamske (vjerske) zajednice sa svojstvom vakufa predstavljala je veliki ekonomski potencijal. U Bosni i Hercegovini, prema podacima iz 1938, bilo je 1647 vakufa za koje je odobravano 968 zasebnih budžeta. Na tom području vakuf je smatran za najvećeg privatnog sopstveni-ka. Na području Srbije, Makedonije i Crne Gore registrovana su 1933. 872 vakufa. U tim krajevima ekonomska moć vakufa bila je uveliko smanjena tokom prve decenije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavije) usljed nezakonitog zaposjedanja vakufske imovine ili zloupotreba nesavjesnih upravitelja i i korisnika.

Prinudno oduzimanje vakufske imovine izvršeno je putem agrarne reforme, nacionalizacije i eksproprijacije privatnog vlasništva.

Putem agrarne reforme od dotadašnjih vlasnika oduzeta su određena poljoprivredna dobra i prenijeta u društveno vlasništvo, odnosno dodijeljena posebno određenim licima. Agrarnom reformom iz 1945. proglašeno je da u društvenu svojinu prelaze i zemljišni posjedi svih vrsta zadužbina i pojedinih bogomolja uključujući džamije, tekije, vakufe i sl. (Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji od 27. VII 1945). Radi izdržavanja, pojedinim džamijama, tekijama i sličnim vjerskim ustanovama, ostavljeno je 100 dunuma od ukupne površine njihovih posjeda, utrina i šuma. Ukoliko se radilo o vjerskim ustanovama većeg značaja ili veće istorijske vrijednosti moglo se ostaviti od njihovih posjeda do 300 dunuma ukupne površine obradive zemlje i šume.

Prema podacima zvaničnih organa Islamske (vjerske) zajed­nice s početka 1950. ova mjera nije imala većeg odraza na vakufsku imovinu pošto su bili rijetki vakufi sa zemljišnim posjedom većim od 100 odnosno 300 dunuma. (»Glasnik VIS«, br. 4-7/1950, 162.) Međutim, vakufska zemljišta, zbog nefunkcionisanja vakufske administracije ili nedostatka pravne zaštite, bila su veoma često objekat uzurpacija. Prema podacima iz 1955, u prvoj poslijeratnoj deceniji na različite načine oduzeto je 3197 dunuma vakufskog zemljišta što je i konstatovano na zasjedanju Vakufskog sabora održanom 30. X 1955. (»Glasnik VIS«, br. 4-6/1957, 197.)

Putem nacionalizacije izvršene 1946, 1948. i 1958. ostvareno je dominantno državno odnosno društveno vlasništvo u svim privrednim granama i u oblasti nekretnina. Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih preduzeća od 6. XII 1946. sa izmjenama i dopunama od 29. IV 1948. bio je pravni osnov za oduzimanje vakufskih mlinova, hotela, banja i sličnih ustanova. Naknada za nacionalizovana dobra davala se u obveznicama koje su glasile na donosioca.

Poseban udar na vakufsku imovinu izvršen je Zakonom o raspolaganju stanovima i poslovnim prostorijama od 17. II 1945. i Zakonom o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta od 28. XII1958. s obzirom na okolnost da su ti objekti predstavljali najveći dio vakufskog fonda u urbanim sredinama. Ovim zakonom Islamskoj (vjerskoj) zajednici oduzete su sve stambene i poslovne zgrade osim onih koje služe usko definisanoj vjerskoj djelatnosti (vjerski obredi, vjerski poslovi i stanovi vjerskih službenika). Za nacionalizovane zgrade sa zemljištem na kome se nalaze određena je naknada ranijem vlasniku u iznosu od deset odsto stanarine koja je plaćana za tu zgradu na dan stupanja na snagu Zakona i to za vrijeme od pedeset godina u jednakim mjesečnim obrocima počevši od 1. I 1959. Za neizgrađeno vakufsko zemljište naknada je predviđena po tarifi za eksproprijaciju.

Prema izvještaju Saborskog odbora Sabora Islamske vjerske zajednice u Sarajevu od 25. XI 1959. u Bosni i Hercegovini su za prvu godinu važenja spomenutog zakona podnesene 1262 prijave za utvrđivanje predmeta nacionalizacije. (»Glasnik VIS«, br. 1-3/1960, 89-91).

Putem eksproprijacije, odnosno oduzimanja prava vlasništva od njegovog titulara uz naknadu a na osnovu opšteg interesa, izuzeti su iz vlasništva Islamske (vjerske) zajednice brojni objekti u gradovima. Radilo se najčešće o dotrajalim zgradama, neizgrađenom zemljištu i grobljima a na njihovim mjestima građeni su privredni, stambeni, komunalni i zdravstveni objekti. Prema podacima iz 1950. u Sarajevu je za četiri godine važenja Osnovnog zakona o eksproprijaciji iz 1947. eksproprisano oko 80 muslimanskih grobalja koja su se protezala na 350 dunuma zemljišta. Na nekim od tih grobalja građeni su objekti čija namjena vrijeđa elementarne osjećaje poštovanja umrlih.

Puni efekat sprovođenja politike »eksproprijacije eksproprijatora« u odnosu na vakufe veoma je teško precizno utvrditi. Očekuje se, međutim, da će se moći ustanoviti makar i približni podaci tokom pribavljanja potrebne dokumentacije - postupak koji se trenutno vodi u okviru Islamske zajednice.

Mogućnosti vraćanja oduzete imovine

U svim jugoslovenskim federalnim jedinicama teče proces pripreme odnosno donošenja zakonskih akata koji će omogućiti vraćanje prinudno oduzete imovine. U pogledu imovine vjerskih zajednica moguće je da se prihvati riješenje po kome će se jednim zakonom regulisati zajednička pravila reprivatizacije bez obzira na status ranijih vlasnika (kao što je u Nacrtu zakona o denacionalizaciji Republike Slovenije ili kako se predlaže u Bosni i Hercegovini) ili da se donesu posebni zakoni o vraćanju imovine vjerskim zajednicama (kao što je slučaj sa Zakonom o vraćanju imovine Crkvi u Socijalističkoj Republici Srbiji koji se krajem mjeseca maja 1991. nalazio na ponovnom skupštinskom razmatranju pošto ga nije proglasio predsjednik te republike). U stručnim krugovima iznosi se da je za proces reprivatiza-cije neophodno osigurati pravne pretpostavke stavljanjem van snage zakona na osnovu kojih je izvršeno prinudno oduzimanje imovine i promjenom ustavnih odredaba koje se tiču svojinsko-pravnih odnosa. U pogledu vjerskih zajednica potrebno je promijeniti ustavne odredbe po kojima one mogu »u granicama određenim zakonom, imati pravo svojine na nekretnine« (cl. 174 Ustava SFRJ, čl. 184 Ustava SR BiH itd). Vjerske zajednice se moraju izjednačiti sa fizičkim licima u pogledu prava svojine na nekretninama.

Aktivnost organa Islamske zajednice

Aktivnost Islamske zajednice u pogledu povraćaja prinudno oduzete vakufske imovine započela je uporedo sa najavom procesa privredne, političke i pravne reforme u Jugoslaviji. Najviši funkcioneri Zajednice postavili su odgovarajuće zahtjeve političkim organima. Operacionalizacija tih zahtjeva uslijedila je odlukom Vrhovnog sabora Islamske zajednice od 6. X 1990. kojom su zaduženi mešihati da do kraja ramazana (aprila) 1991. sačine popis svih vakufskih nekretnina na svojim područjima, kako onih koje su oduzete nakon 1945. tako i onih koje su i sada u posjedu Islamske zajednice. Vrhovni sabor će uputiti saveznim organima zahtjev za povraćaj oduzete imovine a sabori u pojedinim republikama uputiće zahtjev nadležnim republičkim vlastima.

Postupajući po ovoj odluci Mešihat u Sarajevu donio je 12. XI 1990. zaključak o tome da javno upozori sve one koji po bilo kom osnovu drže vakufsku imovinu da će se smatrati ništavim svi ugovori koji bi imali za predmet otuđivanje te imovine. Prije toga, Mešihat je 29. V 1990. zatražio od svih odbora Islamske zajednice da izvrše saborski zaključak o regi­straciji vakufskih nekretnina. Posebnim uputstvom nabrojani su svi potrebni podaci i dokumenti neophodni za uspostavljanje registra vakufskih nekretnina. Tražene podatke dostavilo je oko pedeset odbora.

Mešihat u Skoplju podnio je zahtjev vladi Makedonije za povraćaj cjelokupne oduzete vakufske imovine. Godine 1990. nadležni državni organi Makedonije donijeli su odluku o vraćanju svih sakralnih objekata njihovim ranijim vlasnicima. Na taj način u posjed Islamske zajednice biće vraćene Harabati-baba tekija u Tetovu i Jeni džamija u Bitolju. U cilju uspostavljanja registra vakufa pribavljene su kopije vakufnama iz turskih arhiva koje se odnose na islamske zadužbine u Makedoniji i u drugim jugoslovenskim zemljama.

O aktivnosti mešihata u Prištini i Titogradu nemamo potrebnih podataka.

Na osnovu raspoloživih podataka može se zaključiti da do roka predviđenog odlukom Vrhovnog sabora (kraj ramazana 1991) mešihati nisu ispunili svoje obaveze u pogledu registracije vakufskih nekretnina. Radi značaja koji proces reprivatizacije ima za Islamsku zajednicu u najširem smislu i djelovanje njenih institucija neophodno je insistirati na dosljednom izvršavanju svih preuzetih obaveza i predviđenih rokova tim prije što će i postupak povraćaja oduzete vakufske imovine biti vezan za stručnu i rokovima vezanu aktivnost. S druge strane, potrebno je da muslimanski politički predstavnici u nadležnim skupštinama preduzmu sve mjere u cilju osiguranja pravnih osnova reprivatizacije.

Fikret Karčić

(Glasnik, Rijaste IZ u SFRJ, Sarajevo, 1991, str. 267-272.)


Anketa

  • Prema šeriatskom zakonu volja vakifa je: