Vakufi Livna

Dragi prijatelji, Čini mi posebno zadovoljsto da vas danas, 21. juna 2011. odnosno /19. redžepa 1432. hidžretske godine/ mogu poselamiti i zaželiti vam dobrodolicu u naš grad Hlivno, grad koji ima dugu i bogatu hostoriju, a dio te historije i danas ćemo, govoreći o vakufima, ukratko naznačiti i predstaviti.

Varoš, kasaba i grad Livno, Hlivno ili Ihlevne smješten je uz najveće kraško polje u zapadnoj Bosni, na raskrsnici puteva iz Dalmacije za Bosnu. Pod upravu Osmanske carevine ušlo je 1463. godine da bi se ovdje osmanska vlast konačno učvrstila 1485. godine kada je ova varoš ušla u sastav kadiluka Neretva. Početkom 16. stoljeća, formiran je kliški  sandžak, a Livno je  bilo u sastavu ovoga sandžaka sve do  kraja 17. stoljeća. Mada nije nikada zvanično bilo sjedištem, u Livnu su stolovali većina sandžakbega kliškog sandžaka. Svoj procvat u razvoju infrastrukture, sakralnih i drugih objekata Livno je doživjelo tokom 16. stoljeća kada su i formirani mnogi vakufi na ovom području čiji presjek danas želimo iznijeti u kratkim crtama.

Putopisac Evlija Čelebija boraveći u Livnu 1660. godine zatekao je ovdje 13 džamija, od kojih 7 većih, 3 medrese, 6 derviških tekija, 6 mekteba, jedan veliki han, jednu banju i oko 300 dućana. Kako ćemo kasnije vidjeti većina ovih objekata su na neki način u uskoj vezi sa vakufima koji su osnivani na ovom području i zahvaljujući kojima je Livno od skromne varošice preraslo u kasabu.
O Livnu postoji solidna literatura u kojoj je, sa različitih aspekata rasvijetljen razvoj ovoga grada. Za našu današnju temu relevantna su istraživanja naših historičara i kulturnih radnika kao što su Ahmed Aličić, Fehim  Spaho, Adem Handžić,  Halid Buljina, Omer Nakičević, Ismet Bušatlić i drugi. Na osnovu njihovih radova te uvida u dvije vakufname koje do danas nisu objavljene i proračuna vakufa iz prvih godina 20. stoljeća formirali smo ovaj kratki pregled vakufske imovine u Livnu kroz historiju.

Vakufska dobra Livna usko su vezana za džamije i njihove osnivače. Tako, među najstarijim džamijama, a tim i vakufima, treba spomenuti džamiju Sinan-Čauša ili u narodu poznatu kao Džumanuša.

1/ Džamija je podignuta prije 1528. godine i spada među najstarije potkupolne džamije u Bosni i Hercegovini, odmah poslije džamije na Skenderiji i Muslihuddin Čekrekdži džamije u Sarajevu. Vakufnama ove džamije nije sačuvana ali se Sinan-beg, čauš na dvoru sultana, smatra osnivačem Livna kao kasabe. Iz popisnih deftera znamo da je 1604. godine vakuf ove džamije posjedovao gotovinu u iznosu od 58.171 akču. Vakufu Sinan-bega pripadala su 12 dućana stacioniranih u mahali koja se formirala oko same džamije i zvala mahala džamije Sinana-čauša. Od kirije ovih dućana vakuf je imao godišnji prihod od 2.230 akči godišnje.

Spominjanje muallima u izdacima vakufa jasno svjedoči o postojanju mekteba u sklopu ovoga vakufa a plaća mimaru kao stalnom vakufskom službeniku ukazuje  da je ovo bio veliki vakuf i da su vršene stalne opravke na džamiji i drugim vakufskim objektima. Usmena predaja džematlije ove džamije Jusufa Piragića, na koju se u nedostatku pisanih dokumenata pozivamo, govori da je ova džamija imala „golem i bogat vakuf“ te da „kompletna mahala ove džamije leži na vakufskoj zemlji koja je postepenim otuđivanjem dopala u ruke privatnika.“ Džamija je dotrajala i napuštena 1930. godine a definitivno je stradala u Drugom svjetskom ratu. Kameni ostaci ove džamije uzidani su u minaret džamije  „Milosnik“  prilikom njenog renoviranja šezdesetih godina prošlog stoljeća, a danas su vidljivi samo temelji ove džamije koju je Medžlis uspio uvrstiti na popis objekata nacionalnih spomenika.

2/ Najbogatiji i najveći vakuf u Livnu bio je vakuf Bali-age Ljubunčića. Vakuf je posjedovao džamiju sagrađenu 1514/15 godine. Razvio iz druge po starosti mahale formirane u Livnu oko mesdžida Hamze Ljubunčića koji je osnovan prije 1517. godine. Na ovom mesdžidu je kasnije 1560. godine njegov potomak Bali-aga Ljubunčić dodao kamenu munaru, kubbe i predvorje i osnovao najveći vakuf u Livnu. Vakuf je po popisu iz 1604. godine imao gotovinu u iznosu od 128.560 akči. Pripadalo mu je 18 dućana od kojih je ubirao godišnju kiriju u iznosu od 3.400 akči te prihode od mlinova u iznosu od 400 akči.

3/ Treći vakuf koji ovdje želimo spomenuti je vakuf džamije Mehmed-age. Vakuf se spominje u popisnom defteru iz 1604. godine i posjeduje gotovinu u iznosu od 49.284. akči te 25 dućana čiji prihod od kirije nije naveden. Interesantno je napomenti da se ova džamije ne susreće u kasnijoj literaturi o livanjskim džamijama. F. Spaho je mišljenja da se radi o džamij koja je poznata kao hadži Ahmeda Dukatara, odnosno Glavici, a da je Evlija Čelebija pogrešno naveo ime vakifa umjesto Mehmed-aga, kako stoji u popisu samo 16 godina kasnije nakon njene izgradnje, upisao Ahmed Dukatar. U sklopu ove džamije nalazi se i sahat-kula te medresa Darul-hadis o kojoj postoji vakufnama. Džamija sa sahat kulom i kompletnim dvorištem je renovirana 2000. godine, a u dvorištu je izgrađena i gasulhana.

Uz ovu džamiju, nekih 50-100 m nalazi se masivna zgrada na sprat koja je u vrijeme Osmaske carevina bila škola. Danas je ona poznata pod nazivom Mejtef. Ona je vakufska zgrada a sagradio ju je Mahmut-beg i Derviš-beg Bušatlija. Ovi dobrotvori su u Livnu sagradili više hajrata kao što je džamija poznata kao Bušatlijina ili Milošnik, zatim tekiju, mekteb, vodu i druge zgrade. Nisu nam dostupni precizni podaci o obimu i sadržaju vakufa ovih dobrotvora pošto se ne javljaju u kasnijem popisima.

4/ Vakuf džamije Muhameda Perko-zade /Perkuša/
Džamiju i vakuf oko nje podigao je Muhamed Spahija, sin Abdullahov,  1563/64. godine, jedan od sedam braće Perkovića koji su doselili u Livno i tu oko ove džamije osnovali svoju mahalu. Poznata je još i kao čaršijska džamija. Ne zna se tačno koliki je bio vakuf ove džamije. U popisnom defteru iz 1604 godine navedeno je da je vakuf imao gotovine u iznosu od 84.000 akči i da su od vakufskih sredstava podmirivani troškovi imama, hatiba i muallima. Džamija je teško stradala u Drugom svjetskom ratu, a definitivno je uklonjena sa munarom 60-tih godina prošlog stoljeća. Džamija posjeduje i svoj mezaristan gdje je ukopan i sam vakif, te neke druge znamenite ličnosti Livna i Bosne kao što su valija Mufetiš Mehmed-paša i drugi.

5/ Vakuf Lala-pašine džamije ili u narodu poznate kao Begluk početkom sedamnaestog stoljeća raspolagao je gotovinom u iznosu od 123. 326 akči. Vakuf je osnovao kliški sandžakbeg Lala Mustafa-paša Sokolović koji je tu dužnost obnašao od 1574. do 1577. godine. Istina, kod vakifa ove džamije u literaturi postoje neke nedoumice oko identifikacije ove ličnosti. Za ovoga vakifa vezane su nekolike anegdote koje su ostale u usmenoj predaji kao što su ona kada je završio džamiju tražio je ko će u njoj imamiti prvu džumu-namaz. Uslov je bio da nikada nije izostavio ikindijskih sunneta. Pošto se niko nije javio, skromni i pobožni Mustafa-paša je prošao pred džemat i obavio džuma-namaz potvrdivši tako da u posljednjih 40 godina nije izostavio ikindijske sunnete. Nakon džume organizovao je malu gozbu a ćehaji je naredio da gozbi može pristupiti samo onaj koji bude znao šta je paša učio na prvom rekjatu džumanskih farza. Imao je svega trojicu posjetilaca na spomenutoj gozbi koji su mogli ispravno odgovoriti na ćehajino pitanje.

Vakufu je pripadalo i osam dućana  čija kirija je kao godišnji prihod vakufa iznosila 1.280 akči. Džamija je više puta stradavala u požarima i pljačkama. Danas je ona u funkciji, djelimično je obnovljena 1998. godine te je otvorena, a od tada još je temeljito obnovljena kupola i zidovi, a uz džamiju je izgrađena i abdesthana.

Vakuf je posjedovao još jednu livadu  pod Prispom u Livanjskom polju. Stariji livnjaci su pričali da su zapamtili zidine vakufskog hana koji se nalazio u haremu, nedaleko od džamije. Jedan od službenika ovoga vakufa je i hadži Jusuf, sin Muhamedov,  koji je radio kao mujezin ove džamije i iza sebe ostavio putopis na hadž koji je, kao što je poznato preveden i objavljen na bosanskom jeziku.

U popisnim defterima koji su korišteni prilikom sagledavanja uglavnom džamijskih vakufa u Livnu spominju se još vakufi džamije hadži Uvejsa, čiji je kapital iznosio 18.000 akči gotovine, zatim vakuf mesdžida Pehlivan Husein  u gotovini od 13.000 akči te vakuf mesdžida Huseina Etmekči-zadea.

Prema vakufnami sastavljenoj 25. muharrema 1256. odnosno 28. marta 1840. godine livnjak hadži Jusuf-efendi Piragić, nastanjen u Sinan-čauš mahali, uvakufio je kafanu,  jednu manju prostoriju, pet dućana, tri dućana do pekare i pekaru, u sklopu džamije dva prostora, s tavanom i šest dućana u prizemlju, odredivši uslove pod kojim uvakufljuje spomenute nekretnine a to je da se imaju izdavati pod kiriju u iznosu od 220 groša godišlje. Vakif je u nastavku precizirao kako se ima spomenuti novac trošiti, te odredio mutevelliju svoga vakufa. Uvakufljene nekretnine su se nalazile u pekarskoj mahali /habbaz mahallesi/ u blizini čaršijske džamije /vjerovatno Perkuša/. Vakufnama do sada, koliko je nama poznato nije obrađivana, a čuva se u sidžilu vakufnama u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu.

U Orijentalnom institutu u Sarajevu bio je pohranjen jedan rukopis u kojem se na listu     48b nalazio popis livanjskih vakufa sa iznosom glavnice. Nažalost, rukopis je nestao u plamenu 1992. Godine, a mi podatke o livanjskim vakufima prenosimo zahvaljujući preciznosti autora kataloga ovih rukopisa rhm. Saliha Trake i dr. Lejle Gazić. Nije navedena godina popisa mada autori smatraju da spomenuta medžmua potječe iz kraja 18. ili početka 19. stoljeća:

  • Hadži Šabanov vakuf                     glavnica        3.700 akči
  • Vakuf Jahićeve žene                            „               3.000
  • Vakuf Topatan Mustafe-bega               „                750
  • Širmerdov vakuf                                 „                  700
  • Vakuf Bukarice                                   „                 400
  • Džepar-agin vakuf                               „                  400
  • Muftića vakuf                                     „                  250
  • Hasan-efendijin vakuf                         „                  120
  • Mehmed-ćehajin vakuf                        „                  250
  • Sinan-čaušev vakuf                             „                     63
  • Lala-pašin vakuf                                 „                  300
  • Vakuf Ohrap-hatun                            „                   300

Kao što vidimo, džamijski vakufi, o kojima smo naprijed govorili već su u to vrijeme propali pošto ih nema u ovom popisu, sem vakufa Sinan-čauševe i Lala-pašine džamije koji su, sudeći po glavnici, na samom izdisaju.

Pored džamijskih vakufa o kojima je naprijed bilo riječi, Livno  je poznato i po vakufima koji su imali čisto prosvjetni karakter, mada je i u sklopu prethodnih vakufa uz većinu džamija postojao i mekteb. Kada govorimo o prosvjetnim prilikama u Livnu onda tu prije svega mislimo na medresu Darul-hadis koju je vakufnamom iz mjeseca džumadel-evvela 1052, odnosno jula 1642. godine osnovao Mustafa-beg sin Ibrahim-agin, rođen u Livnu iz „Kethoda-zade Mehmed-agine mahale. Medresu je podigao u istoj mahali u kojoj je i rođen, a zemljište je kupio od Mehmed-bega sina Ibrahimovog i Mahmud spahije, sina Ahmedovog, na lokalitetu koji se i sada zove „Medresa“. Zgrada se sastojala od šesnaest soba, jedne dershane i šadrvana u sredini. Još je u Lala-pašinoj mahali podigao mekteb, u kojem su se djeca mogla podučavati u vjeri i pismenosti. Mekteb je izgrađen u današnjoj mahali Begluk, vjerovatno uz samu Lala-pašinu džamiju, gdje su stari ljudi upamtili da je postojao neki mekteb. Za izdržavanje ovih zadužbina uvakufio je 600.000 zdravih akči u gotovu, a oko Darul-hadisa podiže i uvakufi 30 dućana. „Za ove dućane odredi, da se početkom svake godine, prema nahođenju mutevellije i vladajućem običaju, izdaju u najam pouzdanim trgovcima i obrtnicima. A za novce odredi, da uz prihod (murabehu) od 10% godišnje daju u zajam siromašnim provrednicima, koji drže vakufske dućane, uz dobar zalog i pouzdana jamca ili jedno od tog dvoga. Drugima, osim pouzdanih tgovaca koji sjede u vakufskim dućanima, novci se ne smiju pozajmljivati, kao ni vojnim osobama, poreznim službenicima i uopće osobama  od kojih se može očekivati da će ih upropastiti.“. Vakufnama ovoga vakufa je sačuvana u prepisu u Kadića Hronici u Gazi Husrev-begovoj biblioteci a do sada je nekoliko puta obrađivana od strane istraživača kao što su Ahmed Aličić, Omer Nakičević  i Ismet Bušatlić.

Ovdje treba spomenuti još i evladijjet vakuf hadži Šaban-age Borića, također livnjaka iz 18. stoljeća. Njegova vakufnama još nije pronađena a iz nekih dokumenata zna se da je sagradio medresu i mekteb, koji su bili stacionirani unutar gradskih zidina Livna, neki smatraju u današnjoj mahali Vrljika, gdje je do 1941. godine postojao ostatak mihraba  u strani od jedne džamije koju je narod zvao „Borušom“. U jednoj vasijjetnami iz hidžretske 1294. odnosno 1877. godine koja se u prepisu čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu u podjeli zaostavštine spominje se i imam hadži Šabanove džamije.

U proračunu vakufa u Bosni i Hercegovini za 1912. i 1913. godinu spominje se deset livanjskih vakufa to: Baliagin, H. Paše Borića i Saliha Mulalića, Čereg-zade Zaim-bega i Havahana Filipovića, vakuf Zulejhe Firduzbegović, H. Mehmeda Latifića, H. Ibrahima Žilića, vakuf Šuičke džamije, vakuf Džumanuše džamije, H. Huseina Pišmana i vakuf h. Mustafe Gagića.Ukupan prihod ovih deset vakufa iznosio je 2476 kruna. Za rashod potrošeno je 2133 krune dok su kao višak ostao 353. krune. U odnosu na druge vakufe u Bosni i Hercegovini to je bio veoma skroman prihod od vakufa u Livnu, što pokazuje da su u to vrijeme vakufi na ovom području bili na izdisaju.

U XVII stoljeću Osmanska carevina gubi dalmatinsko zaleđe  što se negativno odrazilo i na položaj Livna. Ovaj grad postaje krajištem Carevine sa čestim upadima uskoka i hajduka koji pale, ruše i devastiraju i vakufska dobra Livna. Ovo što je od njih preostalo uništeno je ili preoteto  agrarnim reformama, nacionalizacijama i drugom vrstom otimačine i pljačke.

Ne treba zanemariti ni vlastitu neodgovornost i aljkavost kada su u pitanju vakufska dobra što je sve dodatno utjecalo da o mnogim vakufima Livna danas govorimo samo kao kulturnim dobrima naših predaka koja nisu uspjela preživljeti sva previranja i nedaće.

Danas od vakufa koji donose prihode, Medžlis islamske zajednice Livno koristi 3 prostora u Vakufu Muhameda Age Šćete koji je uvakufio cijelu zgradu u centru Livna. Napominjemo da je zgrada uvakufljena 1967. godine, ali da poslovne prostore MIZ Livno nikada nije koristio jer su ih tadašnje vlasti otele pozivajući se na Zakon o nacionalizaciji. Tek 2010. godine vraćeni su MIZ-u Livno na privremeno korištenje odlukom Općinskog vijeća Livna.

Zahvaljujući donaciji Kuvajtskog Ministarstva vakufa obnovljen je vakuf Perkuše džamije, u kojem se nalaze 2 stana za imame, 2 mektebske učionice i 3 poslovna prostora.

U funkciji je i vakufski prostor koji se nalazi uz Bušatlijinu džamiju (Milosnik),  a koji se već više od 10 godina koristi kao kafana.

Godine 2009.  gospođa Hela Al-Motairi iz Kuvajta je kupila 2 stana u Sarajevu za potrebe MIZ-a Livno, a koje Medžlis izdaje pod kiriju.

Danas nismo spominjali vakufe u vidu mezarja i drugih dobara, jer nam vrijeme nije dopustilo da se podrobnije time pozabavimo. Kao što se dogodilo sa brojnim dućanima, koji su vremenom propali, oteti, oduzeti, uzurpirani i nestali, tako se dogodilo i sa drugim vakufskim dobrima, poput harema na Zgonima, koji je oduzet i na kojem je izgrađena osnovna škola koja danas nosi naziv Ivana Gorana Kovačića, zatim zgrada Komunalnog poduzeća i zgrada Elektro-postrojenja.

Želim iskoristiti ovu priliku i zahvaliti se Vakufskoj direkciji za sve što su učinili na zaštiti vakufskih dobara u Livnu u posljednjih 10-tak godina, a posebno advokatu Vakufske direkcije g. Esadu Hrvačiću, koji je svojom upornošću i iskrenim i odvažnim angažmanom u nekoliko navrata zaštitio i unaprijedio vakufsku imovinu u našem gradu.

Nakon ovoga kratkog presjeka livanjskih vakufa slijedi mala zakuska, ali ne zakuska za stomak, nego za oko, uho i dušu. Mi se nećemo povoditi za primjerom našega vakifa pa prisustvo na zakusci usloviti prospitivanjem šta smo danas novoga zapamtili o livanjskim vakufima. Bujrum, svi ste dobro došli i želimo vam ugodan i prijatan boravak u našem Livnu.

Dževad Hadžić, glavni imam u Livnu


Anketa

  • Ko je dao da se izgradi Arslanagića most u Trebinju?