Bezbroj puta smo imali priliku slušati tumačenje ajeta od naših imama kako Allah dž.š. dobra djela nagrađuje deseterostruko, stostruko... do sedam stotina puta. Rijetko, međutim, u našoj bližoj historiografiji, pogotovo od vremena njenog zapisivanja, imali smo priliku čitati o toj inspirativnoj gradaciji konkretnog izrastanja zelenog klasja iz one imanske jačine sitnog sjemenja tevekula i takvaluka u zdrave i sočne nasihate.
Jedan takav klas dobrih dijela iznova je ovih dana iznikao u novosagrađenom Studentskom domu u Mostaru, da iznova rađa nove plodove. U priči Esme Rudždić koja je za potrebe gradnje vakufske zgrade u Mostaru uplatila iznos od 6-7 hiljada KM nalazimo neponovljive primjere čvrstog jekina i nesvakidašnjeg odnosa prema Vakufu koji ne umire, ne nestaje. Jer vakuf i ne može umrijeti.
Prvi musafir Studentskog hotela
Tek što je počela gradnja vakufske zgrade neposredno uz Autobusku i Željezničku stanicu u Mostaru, koja danas ima funkciju Studentskog hotela, Esma Ruždić, penzionirana profesorica hemije sa Prirodno matematičkog fakulteta iz Sarajeva, obratila se Vakufskoj direkciji u Sarajevu s namjerom da izvrši vasijet njenih predaka, koji je u jednoj od tačaka predviđao da se sredstva od prodaje dućana kod Starog mosta u Mostaru vrate Vakufu. Direktor Vakufske direkcije hafiz mr. Senaid Zajimović brzo je uputio Esmu na Medžlis Islamske zajednice Mostar i sredstva su uplaćena na ime gradnje vakufske zgrade. Zgrada je s Božijom pomoći dovršena za dvije godine. Dobila je svoju definiranu funkciju i prve studente. Prvi musafir u ovom Studentskom hotelu, kako je to i red, bila je upravo Esma Ruždić i njen brat Faruk.
„Ovaj objekat na jedan poseban način afirmira islam i Islamsku zajednicu. Ovo je veoma divan gest od kojeg će imati koristi naša mladosti. Naravno da sam željela posjetiti Mostar, ne samo da se uvjerim u to gdje su utrošeni novci od našeg Evladijet vakufa već da sebe usrećim i da vidim da se naša Islamska zajednica razvija i napreduje. Koliko sam uspjela vidjeti sve je ovdje lijepo osmišljeno. Prostor je divno iskorišten. Drago mi je vidjeti bilo koji pomak u našem radu“ iznijela je utiske hadži Esma hanuma.
Esma je svjesna kako je većina vakufskih objekta koji se danas koriste malih površina i upotrebljivi su za male projekte, i stoga joj je drago da je na neki način doprinijela materijalnom razvoju i osiguranju rada Islamske zajednice. „Odnos prema Vakufskoj imovini, sigurno je, treba se mijenjati i raduje me da je ova zgrada izgrađena s tim ciljem“, kaže Esma.
Zamolili smo Esmu da nam ispriča priču i o ranijem vakufu, od čijih sredstava je izvršila novo vakufljenje. Njen rahmetli dedo, Mustafa Hadžić, početkom dvadesetog stoljeća imao je dućan neposredno uz Stari most u Mostaru u kojem se bavio trgovinom. Hadži Mustafa je rano ostao udovac. Kako je i sam odgojen bez majke sa novom ženidbom je sačekao dok djeca nisu porasla. Staru kuću, koja se nalazila u Cernici je ostavio njima, a kupio je novu u koju je uselio s drugom ženom. Esma se sjeća da je kao dijete, dok joj je rahmetli babo bio u stolačkom zatvoru, odmah poslije Dugog svjetskog rata, dolazila u novu dedinu kuću nedaleko od današnjeg hotela Bristol. Sva su joj sjećanja na te dane mutna, zamagljena teškim djetinjim iskušenjima kroz koja je sa braćom i sestrama prolazila. „Sjećam se da smo išli i do stare dedine kuće u Cernici. Mnogo puta sam je tražila ali nisam se uspjela sjetiti jer se njeno okruženje stalno mijenjalo. Sad je ta kuća ostala i bez prilaza, jer su se komšije proširivali i dograđivali. Danas joj se ne može prići ni sa jedne strane, a nekad je imala bašće sve do Neretve.“, priča nam Esma.
Blijeda sjećanja
Esmin dedo Mustafa Hadžić, kao savjestan čovjek, musliman čvrstoga imana kuću i dućan koji je stekao sa prvom ženom uvakufio je kao evladijet vakuf. Napisao je i vakufnamu. Esmina majka Nutfeta Ruždić rođeno Arpadžić (1912-1995) udala se u Sarajevo. „Mi smo bili odvojeni od Mostara. Dedo je umro 1949.g., tako da o Mostaru ne mogu govoriti s nekim posebnim sentimentom. Za Mostar su nas vezala samo sjećanja. Iza dede je ostalo puno zemlje. Uglavnom se bavio poljoprivrednim radom. Imao je brojne voćnjake: kajsije, trešnje, breskve, grožđe. Bože, kako je samo bilo slatko to voće što nam je stizalo iz Mostara“, sa suzom u oku i uzdahom punim ljubavi priča Esma. Ona se sjeća da su vinogradi njenog rahmetli dede Mustafe nalazili na Zgonima, Blatu, Rudniku i na Bijelom Brijegu. Najveći dio te imovine je oduzet. Dio imanja je hadži Mustafa prodao jer nije mogao primati dječiji dodatak a od proizvodnje voća i povrća se nije moglo živiti. Esmina sjećanja odvode nas do čuvene porodice Džabić jer je njena nana bila sestra posljednjeg muftije Džabića, Omer ef. Nažalost malo toga su njeni roditelji mogli ispričati djeci u vrijeme socijalističke vladavine.
Zanimljivo je da je i rahmetli Mustafa Hadžić bio ukopan u Ribičin harem koji se nalazio neposredno blizu današnje zgrade novoizgrađenog Studentskog hotela. Njegovo tijelo prilikom gradnje željezničke stanice preneseno je na harem Šojinovac. U Ribičinom haremu pokopan je pa ekshumiran i Husaga Ćišić.
Zadovoljna što je i posljednju dedinu oporuku izvršila Esma nam priča: „I ranije smo dolazili u Mostar da izvršimo neke od dijelova Vasijetname. Vasijetnama je predviđala svaki detalj. I prije ovog rata dolazili smo uplaćivali novac u Odbor Islamske zajednice jer se u svakom slučaju morala ispoštovati dedina oporuka“. Najveći dio Vasijetname izvršio je Esmin babo, koji je bio pravnik i koji je znao naći načina da se nosi sa jednosmjernim pravnim sistemom socijalizma. „On se brinuo o tome. Rahmetli otac mi je govorio da je vakuf trajna kategorija i da tu nema mogućnosti bilo kakve prodaje. Jedino što sam mogla uraditi, kad je dućan prodat, je vratiti sredstva tamo gdje pripadaju“, kategorično tvrdi Esma, i nastavlja: „Kad sam vidjela projekte u Vakufskoj direkciji zamolila sam ih da sredstva vrate u Mostar“.
Esma je dobrano svjesna da je mnogo onih koji bi držali lekcije Islamskoj zajednici šta i kako treba a malo onih koji Islamsku zajednicu pomažu u ime Boga ne miješajući se u njenu misiju. „Mislim da još nema svijesti kod ljudi šta je vakuf, šta je Islamska zajednica. Mnogi će sve to gledati kroz materijalne vrijednosti. Vakuf je trajna pomoć svojoj zajednici i generacijama koje dolaze. Ako imaš što dati, uvakufiti na tebi je da to uradiš, a ako nemaš nisi ni obavezan. I tu se nema šta više ni dodati niti oduzeti“, zaključila je hadži Esma hanuma.
Sto pedeset prozora u dobro
Dok smo razgovarali sa Esmom o gesti koju je učinila uplativši 6750 KM na ime njene rahmetli majke i njenim utiscima o novoizgrađenom vakufskom objektu, zapravo nas je razgovor vodio u zamagljene poglede na onaj stari, na onaj pravi Mostar pun muževnosti, pun odvažnosti, neprikosnovenosti u izvršavanju islamskih emanate. Esma nam je tom prilikom otvorila poglede na bezbroj minulih historijskih činjenica kao što su izgubljene mostarske vasijetname, zaboravljeni običaji, prekopavanja harema, strahote i metodologiju oduzimanja muslimanske zemlje, podsjetila na Husagu Ćišića, Mujagu Komadinu, muftije Džabiće, neponovljivo inspirativne historijske događaje…, o kojima, nažalost, sve se manje govori i zna u Mostaru. Esma nam je otvorila bezbroj pogleda na mostarske tradicijske univerzalne vrijednosti, posebno na odnos starih Mostaraca prema namazu i hadžu. Simbolično rečeno danas svih 150 prozora novoizgrađene vakufske zgrade kroz Esminu priču simboliziraju poglede na mostarsku prošlost i mostarsku budućnost.
Esma Ruždić, nije propustila komentirati i dosadašnji profesionalnih medijski angažman vašeg dopisnika iz Mostara.
Hasan Eminović
