I svečano otvorenje džamije u Gornjoj Dubokoj, održano 3. augusta, još je jedan znak čvrste opredijeljenosti uzdizanja ponosa i dostojanstva Bošnjaka u Hercegovini i njihove trajne povezanosti s vjerom i sa svojom Islamskom zajednicom
Džamija će nositi ime svog najvećeg vakifa Esada Alagića (u sredini) rođenog u Janjarima kod Teočaka
Nikada prije, reći će historičari, u selu Gornja Duboka nije bilo vjerskog objekta. Materijaliziranog stvarno nije, ali ga je bilo u želji, u srcima, u nadama i ko zna čijim dovama. Posljednjih godina samo su ga, iza transcendentnih obzorja, nagizdanog punim ushićenjima, prenijeli na njivu Ibre i Emire Gerin da svjedoči višestoljetnu zahvalnost Svevišnjem Gospodaru na radostima života, na svakom halal-zalogaju ubranom na nepreglednim poljima blagodati, koje je ovdje darivao svakom živom stvorenju, i onom počašćenom najsavršenijim oblikom života i ptici u gori i mravu u travi i leptiru u letu i pčeli na cvijetu...
Vidljivi na mapama bošnjačke samobitnosti
Smiraj vječne sreće ljudska stvorenja traže još od našega praoca Adema i tražit će do Kijametskoga dana. Jedni iza drugih, jedni s drugima. Na tim mjestima podignuta su zdanja bogobojaznosti, pokornosti Svevišnjem Allahu, ljubavi prema Muhammedu, a. s., i cijelome svijetu. Sve se to moglo čuti (i vidjeti) u šaptajima duše Alije Gerina dok se te subote, 3. augusta 2024. godine, u ime Građevinskog odbora obraćao na svečanom otvorenju džamije u Gornjoj Dubokoj. Ljepotica, reći će, svjedoči o snazi vjere između hercegovačkih brda i odlučnosti ljudi da žive i opstanu na viševjekovnim ognjištima i da budu dosljedni nasljednici generacija koje su živjele prije njih. „Među nama je mnogo onih koji su doprinijeli da džamija zablista u punom sjaju, od vakifa, dobrotvora koji su pomogli izgradnju džamije kao i mještana koji su učestvovali u njenoj gradnji“, kazao je Gerin. Između svih, izdvojio je nesebično zalaganje i ulogu Amer-ef. Beće tokom svih ciklusa gradnje džamije i doprinos Esada Alagića, glavnog njenog vakifa. Prisustvo velikog broja posjetitelja svečanom otvorenju Gerin je prokomentirao s punom zahvalnošću što su došli u njihovu Duboku. Za njih je to, tako je zvučalo, ogromna čast, jer su od danas i oni postali vidljivi na mapi bošnjačkog životnog prostora i bošnjačke islamske kolektivne samobitnosti.
Stolac i Bošnjaci Stoca su u novijoj historiji Bosne i Hercegovine svojevrsna paradigma ljubavi prema rodnom zavičaju. Naslage demokratskih represija dugo su pritiskale biće ovdašnjeg čovjeka, od zgarišta i bunjišta, preko velelijepih građevina dostojanstveno u svom ponosu ovdašnji ljudi su ponovo pozlatili i svoje ulice i svoje mahale onako kakve su one i bile i još ljepše. Ovdje su, pamti to naša historija i mrtvi bili diskriminirani, jer se Bošnjacima više od decenije priječilo da formiraju novi harem. Iako postoji nekoliko knjiga, filmova i na stotine tekstova o tome kako su obnavljane stolačke džamije ta gorljiva ljubav prema zavičaju, prema odrednicama svog nacionalnog i vjerskog identiteta ni izbliza nije opisana u onom kolosalnom obimu kakva ona zaista jeste. Ovdje su sve naše međusobne razlike izražene u tome kako Stolac učiniti ljepšim i gizdavijim, romantičnijim i za život udobnijim mjestom u kojem će stolačke džamije ostati najprecizniji orijentiri ne samo vremena i prostora već i neiscrpne ljubavi i plemenitosti ovdašnjeg čovjeka. Iz tih razloga svečano otvorenje džamije u Gornjoj Dubokoj je bio i centralni program ovogodišnje manifestacije „Dani stolačkih džamija“.
„Medžlis Stolac dobiva još jednu petnaestu džamiju, koja će djelovati u okviru džemata Stolac, džamiju koja je pokazala složnost svojih džematlija i milost u susretanju ljudi i volji da se učini dobro“, kazao je predsjednik Izvršnog odbora Orhan Tikveša.
Obraćanje je završio citatom pjesme koju je njegov rahmetli babo 1993. g. napisao u logoru Gabela u kojoj se zavjetuje da će povratkom na slobodu graditi džamije i tamo gdje ih ranije bilo nije. Tako je i bilo.
Znanje bez odgoja je ništavno
I svečano otvorenje džamije u Gornjoj Dubokoj još je jedan znak čvrste opredijeljenosti uzdizanja ponosa i dostojanstva Bošnjaka u Hercegovini i njihove trajne povezanosti s vjerom i sa svojom Islamskom zajednicom. To je akcentirao izaslanik muftije mostarskog Ilham-ef. Puce.
„Ova naša džamija i sve naše džamije koje smo obnovili i izgradili nakon dvostruke agresije i udruženog zločinačkog poduhvata svjedoči o tome da smo mi i dalje snažni, ponosni i odlučni da opstanemo na ovim prostorima i da nisu uspjeli planovi o istrebljenju muslimana. Jedini razlog što smo mi u agresiji smetali je to što smo mi muslimani, a s druge strane naša najveća snaga i moć je upravo ta činjenica da smo mi muslimani“, poručio je efendija Puce.˝Neosporno je da je svaka naša džamija i mjesto spoznaje. U njima spoznajemo sebe, spoznajemo iskonsku ovisnost od našega Raba, u njima odgajamo našu dušu, odgajamo našu djecu da budu srećna, vječno srećna, jer sreće nema bez odgoja. Znanje bez odgoja je ništavno.
Znati prepoznati svoje vrijeme
O idealu, koji treba cijelom čovječanstvu, koji su naše majke, naši očevi čuvali u seharama pa nam ga kap po kap dok ne iscure njihovi životi darivali, a koji je i u praktičnom i u teorijskom kao i empirijskom smislu zagovarao i primjereno oživotvorio kao normu ponašanja u dvadeset prvom stoljeću rahmetli Alija Izetbegović u svom obraćanju govorio je izaslanik reisul-uleme IZ u BiH direktor Vakufske direkcije hafiz Senaid Zajimović. On je naveo kako je bošnjački narod, iako je patio, bio ubijan, protjerivan, mučen na razne načine, opstao, jer je bio izdržljiv, imao jasan cilj i dobre predvodnike. „Svako vrijeme ima svoje ljude, svako mjesto ima svoje ljude, svaki objekat ima svoje ljude, svoju nafaku, svoje vakife. Bosna i Hercegovina je u datom momentu imala rahmetli predsjednika Aliju Izetbegovića i druge velike heroje. Bio je lider kakvog se poželjeti može, ali je bio i vakif. Pojavio se u određenom vremenu, stao pred svoj narod, predvodio ga u najtežim vremenima, odradio svoj posao, ostavio iza sebe bogato nasljeđe i vakuf a onda otišao s ovog svijeta. I ovo mjesto ima svoje ljude, predvodnike džemata, ima svoje imame, svog muftiju i vakife. I ovaj objekat ima svoje ljude, to su njegovi vakifi i džematlije“, kazao je Zajimović. Pozvao je vjernike da iskoriste svoje prilike.
„Jedina garancija da ćemo se sačuvati i biti narod koji i dalje egzistira jeste ako budemo čuvali svoja ognjišta i svoju imovinu koju smo naslijedili od svojih predaka, a svjedoci smo da se u RS kroz razne zakone i raznim manipulacijama pokušava oduzeti ono što je u vlasništvu Bošnjaka. Posebno ako se ne odazivaju na izlaganja nekretnina i ne plaćaju porez na nekretnine. Moramo biti prisutni i čuvati svoju imovinu, pa makar je i ne koristili. Ako hoćemo da imamo državu moramo obilaziti tu državu i dolaziti sa svojim potomcima u nju“, poručio je Zajimović, te pozvao bh. političare da, “ako žele podršku svog naroda, moraju biti s njim u svim njegovim radostima i tugama kao što je to bio rahmetli predsjednik Alija Izetbegović”.
Vakufname
Džamija će nositi ime svog najvećeg vakifa Esada Alagića rođenog u Janjarima kod Teočaka. On je sasvim slučajno saznao da malobrojni mještani ovog stolačkog sela prikupljaju sredstva za gradnju džamije i istog trena preuzeo sve potrebne finansijske troškove. Zbog tog plemenitog čina, izaslanik reisul-uleme Zajimović je pravo otvorenja džamije podijelio s Alagićem. Osim Alagiću, na svečanosti je uručeno još 20 vakufnama, pojedincima, neformalnim grupacijama, organizacijama i udruženjima. Predsjednik Medžlisa Stolac Orhan Tikveša i izaslanik muftije Puce vakufname su uručili: Hajri Tariku, grupi Bošnjaka iz Holandije, Adisu Hotu, Muhamedu Gerinu, grupi Stočana iz SAD i Kanade, Salki Gerinu, Kemalu Gerinu, Emiru i Hami Kekić, Fadili i Beširu Kajmoviću, Zijadu Vuku, Mirsadu Gerinu, Ilijazu Jasi Penavi, Zahidi Borozan, Habibi Vuk, Senidu Gerinu, Mevlidi Božić, Bajramu Radončiću, Osmanu Vuku, Kemalu Hasiću i Medžlisu Ljubuški.
Preporod, Hasan Eminović
