Od osmanske džamije do evropskog šetališta: Kako je Ferhadija postala historijska, kulturna i urbana kičma Sarajeva
Nekada davno, u 16. stoljeću, bosanski sandžakbeg Ferhat-beg izgradio je džamiju u tada mirnoj i neuglednoj mahali, nesvjestan da će upravo taj komadić grada stoljećima kasnije postati srce Sarajeva – njegova najpoznatija i najelitnija ulica: Ferhadija.
Ferhat-beg nije bio stranac ovome kraju. Bio je potomak ugledne vlastelinske porodice Vukovića-Desisalića, što njegovoj odluci daje dodatnu simboliku – od bosanske vlastele, preko osmanskog beglerbega, pa sve do urbanog naslijeđa glavnog grada, kaže u razgovoru za „Dnevni avaz“ Mufid Garibija, arhitekt i dobar poznavalac historije Sarajeva.
Austrougarski pečat
Dolaskom Austro-Ugarske, Ferhadijina sudbina je zapečaćena – u pozitivnom smislu. Vlasti su prepoznale potencijal ove mahale i počele njenu transformaciju. Od kraja Sarača do Vječne vatre, podignute su elegantne zgrade u klasičnim evropskim stilovima. U toj preobrazbi sačuvana je samo Ferhat-begova džamija – jedna od rijetkih osmanskih potkupolnih džamija u BiH – kao nijemi svjedok vremena.
Ferhadija nije bila samo niz lijepih fasada. Trgovi su urezani u njenu dušu – jedan pored džamije, drugi kod Katedrale, treći pred Tržnicom. Tako se urbanizam pretvorio u scenografiju živog multikulturalnog grada.
Prvi kolski tramvaj vozio je ovom ulicom još u 19. stoljeću, spajajući staru željezničku stanicu s današnjom Katedralom. Odatle je 1895. krenuo i prvi električni tramvaj u Evropi. Remiza se nalazila na današnjem Trgu oslobođenja, dok je Ferhadija bila centar novog saobraćajnog života.
Ulicom su se tada miješali ezani s Ferhadije, zvona s Katedrale i zvonca tramvaja – Sarajevo u malom, na samo nekoliko stotina metara kvadratnih.
Najveći šok Sarajlije su ipak doživjele kada je parna lokomotiva počela da pišti Ferhadijom. Popularni voz "Ćiro" znao je sići s pruge, ući u centar grada i proći kroz samu ulicu, do skladišta kraj remize. Da, Sarajevo je bilo toliko urbano – i toliko apsurdno – da su vozovi dijelili pločnik s pješacima.
Žila kucavica
Ulica je ubrzo postala i ekonomska žila kucavica. Carinarnica s dvije raskošne etaže bila je simbol trgovine i moći, sve dok je vlasti Kraljevine Jugoslavije nisu 1938. srušile kako bi napravile – trg. Iako kontroverzan, potez se ispostavio urbanistički ispravnim: Ferhadija je „prodisala“.
Ubrzo su stigle i finansijske institucije. Pored Tržnice je 1909. otvorena Ljubljanska Credit Banka, potvrdivši Ferhadijin status poslovnog centra.
Sarajlije su ulicu odmilja zvale "Bečka" – jer je ličila na avenije srednjoevropskih metropola. Kroz historiju je više puta mijenjala ime: od Ulice prestolonasljednika Petra II Karađorđevića, do Vase Miskina Crnog – partizanskog heroja i radnika iz sarajevske željezničke radionice, objašnjava Garibija.
Ulica prkosa
U bivšoj SFR Jugoslaviji Ferhadija je postala pješačka zona. Automobili su istjerani, a raja – vraćena. U ratu, pod opsadom, prozvana je ulicom prkosa – jer su građani Sarajeva prkosno šetali njome i pod granatama.
Nakon rata, vraćeno joj je izvorno ime – Ferhadija. Danas je ona mnogo više od obične ulice. To je šetalište, kulturni simbol, trgovinski centar, prostor za dijalog religija, ekonomsku razmjenu i sarajevsku svakodnevicu.
Ferhadija je ogledalo Sarajeva – gdje se sudaraju Istok i Zapad, prošlost i sadašnjost, molitva i protest, biznis i besposlenost. Ako Sarajevo ima srce, Ferhadija je njegova aorta.
Avaz
