Do hana Topal Osman-paše, na katastarskim česticama br. XXV/49 i XXV/53, nalazila se oveća gradnja koja je tokom ratnih zbivanja od 1992. do 1995. g. uništena. Ona je posjedovala sve osobine tipičnog hana, pa je, tako, njena fasada bila do te mjere slična onoj susjednog objekta da se neupućenom posmatraču moglo učiniti da je riječ o jednoj zgradi. Da li je taj objekat uistinu bio han ili ne?

Neposrednih dokaza bilo za pozitivan bilo za negativan odgovor nema, ali se na osnovu morfologije objekta, karakteristične za hanove, i posrednih podataka mogu formirati određene pretpostavke. Naime, Hamdija Kreševljaković navodi da je Hadži Derviš Halač na Novoj testi sagradio dva hana, postavljena “jedan pored drugog”. Pritom ne kaže na kom mjestu i sa koje strane ceste su se nalazili, niti detaljnije opisuje kako su izgledali. Dalje navodi da je veći han mogao primiti 150 ljudi i 25 konja, a manji 40 ljudi 15 konja174. Također navodi da je poslije smrti Hadži Derviša Halača (1876. g.) veći han naslijedio stariji mu sin Junuz efendija Halačević, a manji mlađi sin Salih-efendija. Međutim, Kreševljaković na istom mjestu kaže: “Junuz ef. je prodao svoj han sarajevskom trgovcu M. Musafiji. Noću 18. marta 1903. pojavio se požar u susjednom dućanu Morica Altarca, koji je bio uz ove hanove i oba su hana izgorila, kao i dućan Salihage Kreče. Šteta se cijenila na 30.000 kruna. Altarčev dućan i Musafijin han bili su osigurani.” Požar od 18. marta 1903. g. poharao je južnu stranu Nove teste i uništio dva hana i dva dućana, odnosno sve što vatrogasci nisu uspjeli odbraniti. Dokaz da je gorjelo na južnoj a ne na sjevernoj strani ulice je taj, što bi, da je požar uistinu harao njenom sjevernom stranom, vatra zajedno sa Halačevićevim zahvatila i uništila i han Topal Osman-paše. A poznato je da taj han nikada nije gorio. Iz ovoga proizlazi da objekti kat. br. XXV/49 i kat. br. XXV/53, iako morfološkim karakteristikama tipični za tu vrstu objekata, nisu bili hanovi o kojima Kreševljaković govori. Potvrdu ovome dao je intervju koji je obavljen sa jednom od trenutačno najstarijih potomkinja Halačevića, pra-pra unukom Salihom Grabonić. Gospođa Grabonić kaže da je ona kao malo dijete − odmah iza Drugog svjetskog rata − sa svojom porodicom u objektima kat. br. XXV/49 i kat. br. XXV/53, koje ona “vidi” kao jedan, stanovala. U njima, tj. njemu su prebivali i drugi Halačevići, a sve je najvjerovatnije bilo povezano sa pitanjem vlasništva i rasta porodice. Naime, prvi zabilježeni vlasnik objekta kat. br. XXV/49 bio je Junus effendi Halačević, odnosno Junuz-efendija Halačević. Po njegovoj smrti 1902. g. nekretninu su sa po 1/8 vlasništva naslijedili udovica Fatima, punoljetna djeca Mehmed, koji je u to vrijeme već živio u Bursi, i Zehra, udata za Mehagu Osmanovića, te maloljetni Mahmud, Dževdet, Esma i Razija. Osmi nasljednik nije naveden, ali kasnija zbivanja govore u prilog tome da je to mogao biti Hamdija Halačević, sin Avdije. Nekretnina je 1909. g. prodata i njeni novi vlasnici postali su Elias E. Kajon i Abraham Majer. Nedugo iza toga, 1912. g., od njih ju je (ot)kupio upravo Hamdija Halačević. Ove transakcije ujedno su i dokaz da ovaj objekat, tj. sjeverna strana Nove teste nije (iz)gorjela u požaru 1903. g. Zemljište pod objektom je 1963. g. prevedeno u državno vlasništvo, ali s pravom korištenja od strane vlasnika objekta dok objekat na tom zemljištu postoji. U tom momentu to je bila Nafija Halačević.
Objekti koji su na Bašeovoj skici iz 1905. g. označeni brojevimaXXV/49 i XXV/53, bili su, kako ih je gospođa Grabonić kao dijete i doživljavala, jedna funkcionalna cjelina. Njene osnovne morfološke
karakteristike: položaj, veličina, unutrašnji raspored, izgled fasade, nedostatak dimnjaka, prisustvo badža, spratnost, funkcija prizemlja, postojanje unutrašnjeg dvorišta itd. govore u prilog tome da je ona izgrađena kao han oko 1863. g., i da je jedno vrijeme to uistinu i bila.
Naime, gradnja je bila podignuta na jednom od glavnih, a time i najprometnijih ulaznih pravaca u Grad iz pravca istoka, što je općenito jedan od najvažnijih uvjeta za uspješno funkcioniranje hana.
Bila je prevelika za potrebe jedne porodice i za tu svrhu neadekvatno osmišljena. Tek kasnije, narastanjem plemena Halačevića, ona je silom prilika promijenila namjenu, ali nije, kada je stanovanje u pitanju, postala ništa funkcionalnija. Prostorije su bile poredane uzduž drvene mansarde, što nije dobra funkcionalna organizacija stana ili kuće, ali jeste hana.
Unutrašnja organizacija ogledala se i na fasadi, na kojoj se vidi red prozora gotovo identičan onom na susjednom objektu − hanu Topal Osman-paše.
Objekat su činili prizemlje i jedna etaža, što je karakteristika brojnih bosanskih kuća orijentalnog tipa i ne predstavlja bilo kakvu specifičnost. Ono što je neobično jeste to da su cijelom dužinom
prizemlja ovog objekta bili dućani, što nije karakteristika stambenih kuća, nego upravo hanova. U njima se prodavala roba vrstom i kvalitetom slična onoj u okolnim dućanima, a u jednom od njih je
kasnije svoju čuvenu fotografsku radnju − foto atelje − imao Nusret Halačević.
Objekat je imao i unutrašnje dvorište, s direktnim pristupom sa saobraćajnice ispred zbog uvođenja konja i kola, što je funkcionalna karakteristika imanentna hanovima.

Objekat je 1985. g. u korist Islamskog teološkog fakulteta (današnjeg Fakulteta islamskih nauka) uvakufio Nusret Halačević. Zbog svoje historijske vrijednosti 1969. g. upisan je u registar spomenika kulture. Za objekat kat. br. XXV/53 nisu pronađeni odgovarajući podaci, ali su, izvjesno je, bili identični ili vrlo slični. I Fakultet islamskih nauka taj, zajedno sa objektom kat. br. XXV/49, s obzirom da je oba istovremeno dobio u posjed, vidi i tretira kao jedan. Danas je na njihovoj lokaciji izgrađen Centar za Kur’an i sunnet. Osnovna funkcija ovog novosagrađenog objekta je jačanje hifza i institucionalnog izučavanja Kur’ana i sunneta Božijeg poslanika, s.a.v.s., u Bosni i Hercegovini. Objekat je izgraden na cc 600 kvadrata i koncipiran je kao smještajni/stambeni objekat sa 12 apartmana za studente/studentice, polaznike sekcije hifza.
Sarajevska čaršija-Od Mustaj-pašinog mejdana do Telala