Istočno od centra Ljubuškog, ispod Starog grada na brdu Buturovica, nalazi se mahala Gožulj, poznata po maloj džamiji i istoimenom izvoru ljekovite vode. Cijeli Gožulj izgleda idilično, kao da je neko zaustavio vrijeme, a putnika namjernika nepogrešivo vraća bar sto pedeset godina u prošlost, u vrijeme kada je građena džamija, a Gožulj bio prepun života.
Gožulj je nezaobilazna stanica ako krećete na uspon prema Starom gradu, prelijepa mahala kao niz starih fotografija iz nekog drugog doba. Ne morate ništa znati o starom Ljubuškom, stoljećima kad je grad iznad mahale dominirao u geopolitici ovog kraja, jer će se uvijek naći nekih veselih i razgovorljivih mještana spremnih da vam pričaju o vremenima kojih se oni i ne sjećaju, a koja se ovdje prepričavaju s koljena na koljeno.
U Mostarskoj ulici svi će vam se pohvaliti i nadaleko čuvenim izvorom, kao i obližnjim Vodicama, koji su od davnina ovom prostoru darovali pitku vodu i time omogućavali naseljenost ovog vjekovno pograničnog kraškog brda okrenutog zapadu.
Hivzija Hasandedić, poznati hercegovački historičar, pisao je kako je na Gožulju postojala džamija i prije 1843. godine, ali nije se znalo niti čija je zadužbina, niti kako je izgledala. U bibliografskoj bilješci jednog Mushafa stoji kako je Ibšir Halil Ćerić, sin Alijin, imam džamije džemata Gožulj u Ljubuškom, dovršio prepisivanje ovog primjerka Kur'ana 19. muharema 1259. (1843.) godine. Ne zna se kada je pomenuta džamije prestala raditi, ni kada je srušena.
Današnja džamija sagrađena je 1869. godine prilozima muslimana ovog kraja, što i danas stoji ispisano na jednoj ploči više mihraba. U Ljubuškom se pričalo da se za jednog velikog potresa srušilo s grada mnogo kamena, a da su mještani od njega sagradili džamiju.
Hasandedić u svojim djelima navodi da je vakuf ove džamije krajem devetnaestog stoljeća u svom posjedu imao kuću, pola dućana, tri njive, dvije bašče i jedan vinograd. U dvorištu džamije od samih početaka bila je jedna zgrada koja se koristila kao mekteb, a i danas je to tako.
Stare knjige bilježe da je prije 1850. godine u ovoj mahali uspostavljena i medresa, a da su se do tada Ljubušaci školovali u Počitelju i Mostaru, čak u Stambolu. Smatra se da medresa nije imala posebnu zgradu, već je bila smještena u mektebskim prostorijama.
Džamija na Gožulju je i sada vidljivo od tesanog kamena, manjih dimenzija, otprilike 7x7 metara unutrašnje osnove. Tek 1930. godine džamije je dobila današnji kameni osmougaoni minaret visine devet metara, do tada je netipično za Hercegovinu minaret bio drveni.
U Hercegovini ima mnogo većih džamija, viših i skladnijih minareta, ali jednostavnost i toplina ove džamije srasle s mahalom rijetko se viđaju. Posebno vas se dojmi kad se nakon naporne šetnje do Starog grada odmarate u njenom hladu uz osvježenje hladnom vodom s gožuljskog izvora.
