Izdvajanje dijela imovine za određene kategorije društva jedna je od glavnih odrednica islamskog učenja. Riječ je o obavezi zekata, sadekatul-fitra, kurbana, pomaganju siročadi, siromašnih, prezaduženih i uopće onih koji su u stanju potrebe. O tome govore mnogi kur’anski ajeti, Poslanikove izreke i kasnija razrada ovih izvora islama.
Prihvatajući islam sredinom 15. stoljeća, Bošnjaci su iznalazili različite modalitete adekvatne i vremenu u kojem su živjeli primjerene forme izvršavanja ove obaveze. Doprinos ovoj temi dali su i u teoretskoj razradi Mustafa Pruščak i Šejh Alija. Sačuvana su njihova rukopisna djela na ovu temu, pisana u 18. stoljeću, kao odgovor na sve izraženiju krizu i potrebu zbrinjavanja siromašnog dijela stanovništva, što je bila posljedica slabljenja ekonomske i upravne moći Osmanskog Carstva.
Institucija vakufa koristila se kao najpogodnija forma realiziranja ove vjerske obaveze. Gotovo da nema zakladnog dokumenta (vakufname) kojim se, dijelom ili u potpunosti, ne tretira podmirivanje humanitarnih potreba dijela stanovništva, ponekad i životinja.
Činjenje hajrata u formi vakufa obuhvatalo je sve slojeve stanovništva i vremenom se razvilo u pravi kult. U zavisnosti od materijalnih mogućnosti, najčešće su vakufljeni zemljište i objekti koji su služili u vjerske, kulturno-prosvjetne i humanitarne potrebe. Siromašniji dio stanovništva svoj doprinos davao je kroz pravljenje bunareva, gradnju puteva, zasadu voćnjaka i sl. O tome svjedoče desetine hiljada vakufa zasnovanih od strane svih slojeva stanovništva, pa i žena i djevojaka.
U vrijeme dok bosanski kralj Stjepan Tomašević stoluje u Bobovcu kod Visokog, Isa-beg Ishaković vakufnamom iz 1462. godine osniva prvi karavan-saraj u Sarajevu, mjesto gdje putnici mogu besplatno konačiti, i za sebe i konje hranu dobiti. Musafirhana (zavija) se sastojala od tri kuće, jedne staje i prostranog ograđenog dvorišta, što bismo danas mogli podvesti pod pojam kompleksa.
Redali su se kasnije hanovi kao korisnosni i karavan-saraji kao humanitarni objekti koje su podizali Kemal-beg, Skender-beg i Gazi Husrev-beg u Sarajevu, Mehmed-paša u Banjoj Luci, Mustafa-beg u Rudom, Banjoj Luci, Sinan-beg u Čajniču, Mustafa-paša u Novom Jajcu, hadži Bali u Mostaru, Mehmed-paša Kukavica u Foči i Prijepolju, Karađoz-beg u Potocima, Čičevu i Konjicu, Musa-paša u Novoj Kasabi…
Objekte s istom namjenom, ali uz seoske puteve i nešto skromniju opremu, putopisci su označavali kao musafirhane u kojima je putnik potpuno besplatno mogao dobiti hranu za sebe i konja u trajanju od tri dana i tri noći. Uz karavan-saraje i musafirhane, ili potpuno odvojeno od njih, egzistirali su imareti, javne kuhinje u kojima se spremala hrana za siromašne učenike obrazovnih zavoda, putnike, službenike nekih ustanova koje nisu imale vlastiti prihod i sl.
Za izdržavanje ovih humanitarnih ustanova vakif je osiguravao prihode iz uvakufljenih trgovačkih i drugih objekata ili gotovog novca koji je izdavan pod zakup, s precizno definiranim procedurama poslovanja. Vakufnamom je definiran rad ovih ustanova, precizirajući koliko će se trošiti koje namirnice, koja se hrana i u kojem iznosu i kada ima služiti. Sve što preteče preko potreba ovih ustanova redovno je dijeljeno siromašnoj djeci dotičnog mjesta.
Evropski putopisci ove ustanove prepoznaju kao Almonetee (gostinjce) i uvijek ističu da u njima konak nalaze "Arbanasi, Turci, Grci, Jevreji, Jermeni, Franci". "Tu svaki putnik sa svojim konjem dan i noć bez troška, dobije rižu, meso, pilav i njeku tjesteninu od šljiva, a konji svoju krmu, sve to se dijeli za volju Božju".
Musafirhane su podizane i uz samostane i manastire. U nekim mjestima osnivani su i posebni konaci, prenoćišta o kojima su se brinuli stanovnici tog mjesta i nisu imali vakufom osiguran izvor finansiranja.
Koliko su hanovi bili rasprostranjeni govori i podatak da je početkom 20. stoljeća Hamdija Kreševljaković evidentirao 134 manja ili veća mjesta u Bosni i Hercegovini koja u svom nazivu imaju odrednicu han, a samo u Sarajevu je egzistiralo preko šezdeset hanova. Vakufname Mustafe Kizlar-age iz Varcar-Vakufa, Ćejvan Ćehaje iz Mostara i mnogih drugih vakifa podstiču brigu o siromašnoj djeci koja pohađaju škole, osiguravanju odjeće, hrane, čak i slatkiša, te kurbanskog mesa za vrijeme "radovanja sirotinjskih srca".
Saosjećanje s drugima izražavano je brigom za raznovrsne potrebe siromašnih slojeva društva (nabavku kazana za održavanje svadbi siromašnih mladoženja, kupovanje ruha siromašnim djevojkama, podmirivanje poreza siromašnim džematlijama, koričenje knjiga siromašnoj djeci, održavanje javnih zahoda). Osim vakufa, institucija zekata, sadekatul-fitra, kao i svake vrste sadake, služila je, također, za izražavanje milosrđa prema siromašnim i bolesnim.
Preuezeto sa preporod.info
