Početak usvajanja zakona koji su neophodni za eurointegracije Bosne i Hercegovine oživio je nade da će se početi govoriti i o restituciji oduzete imovine.
Prije 15 godina je Bosna i Hercegovina počela rješavati problem koji pogađa veliki broj njenih građana, udruženja, vjerskih zajednica, a to je pitanje restitucije. No, kako te 2008. tako i ove 2023. godine ova balkanska država nije ništa bliže soluciji problema oduzete imovine od 1945. godine – riječ je o imovini vrijednoj gotovo 28 milijardi eura (55 milijardi konvertibilnih maraka).
Treba istaći kako je ovo bitna stavka i puta Bosne i Hercegovine ka Europskoj uniji koja je još 1995. godine donijela rezoluciju koja se bavi pitanjem denacionalizacije i restitucije i koja u svoje okrilje ne prihvata države koje ne ispunjavaju svoje obaveze. Kako se navodi, pitanje restitucije se veže za Poglavlje 23 – vladavina prava – i ono se još čeka samo u Albaniji i Bosni i Hercegovini.
Na restituciju, prema podacima nadležnih, čeka milion hektara zemljišta i tri miliona kvadratnih metara stambenog i poslovnog prostora. Prema predloženom zakonu iz 2008. godine, trebala je biti vraćena imovina (ili isplaćena odšteta za nju) oduzeta od 1. januara 1945. do 3. marta 2005. godine.
Tek sitni dio je vraćen, a američki State Department navodi primjer u svome izvještaju o ljudskim pravima za Bosnu i Hercegovinu u 2022. godini.
Riječ je o potezu načelnika Općine Novo Sarajevo Hasana Tanovića da izda dozvolu Franjevačkog provinciji Bosne Srebrene za obnovu ostataka samostana u sarajevskom naselju Kovačići. Tada je potvrdio njihovo pravo na neograničeno korištenje imovine, dok se formalno rješavanje vlasništva imovine čeka kroz zakon o restituciji u Bosni i Hercegovini. State Department dodaje kako je Tanovićev prethodnik Nedžad Koldžo (SDA) „13 godina blokirao nastojanja franjevaca da obnove svoju imovinu“, te kako se u drugim slučajevima ide u korist „većinske vjerske zajednice“ kada se govori o povratu imovine.
Treba istaći kako je bh. entiteta Republika Srpska 2000. godine usvojila Zakon o vraćanju oduzete imovine i obeštećenju, ali je taj zakon suspendirao tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch.
Početak usvajanja zakona koji su neophodni za eurointegracije Bosne i Hercegovine oživio je nade da će se početi govoriti i o restituciji oduzete imovine.
La Benevolencija: Svjedočimo krađama
Oni čiji se glas u ovoj priči jako malo čuje su nacionalna i vjerska udruženja i organizacije jer ih mnogi izjednačavaju sa vjerskim zajednicama, a oni to nisu. Takav primjer je jevrejsko kulturno-prosvjetno društvo La Benevolencija koje godinama očekuje povrat svoje imovine, a djeluje kao podstanar.
Predsjednik La Benevolencije Vladimir Andrle kaže za Al Jazeeru kako nije upoznat sa detaljima i tokom rada na zakonu jer „oštećene organizacije i pojedinci nisu uključeni u razgovore oko procesa kreiranja Zakona o restituciji, niti ih neko informiše“.
„Mišljenja sam da se izbjegava ozbiljno razgovarati oko povrata imovine jer, jednostavno, to ne odgovara vlastima“, kategoričan je naš sagovornik.
„Kada govorimo o jevrejskoj imovini, svjedoci smo brojnih krađa i malverzacija koje su se desile tokom proteklih nekoliko decenija, tako da trenutna situacija po ovom pitanju odgovara onim nepoštenim advokatima, notarima i sudskim službenicima. A mogli su sve to raditi jer imovina nije bila zaštićena i za to snose odgovornost svi oni koji su bili na vlasti posljednjih 28 godina. Privatna imovina je svetinja i tako se to treba tretirati.“
Nedavna vijest da Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo uskoro pravi svoju zgradu potakla je nadu La Benevolencije da će riješiti svoj dugogodišnji problem – aktuelno sjedište kantonalnog MUP-a je u zgradi ovog jevrejskog udruženja po kojem ulica u kojem se nalazi zgrada nosi ime.
„Uz dobru volju vladajuće garniture, mišljenja sam da je moguće doći do odgovarajućeg rješenja i mimo Zakona o restituciji. Kao primjer mogu ponuditi privremeno rješenje koje je donijela Gradska uprava Zenice koja je vratila zgradu Sinagoge Jevrejskoj zajednici BiH na korištenje. Iako se radi o privremenom rješenju, vlasti u Zenici su pokazali senzibilitet prema malobrojnoj Jevrejskoj opštini u Zenici. Ovakvo ili bolje rješenje egzistencijalnog pitanja La Benevolencije očekujem da se desi u mandatu trenutnih vlasti u Kantonu Sarajevo“, govori Andrle.
Vakufska direkcija: Imovina se krčmi
Iz Vakufske direkcije Islamske zajednice u BiH također ukazuju kako čim prije treba pokrenuti pitanje restitucije.
„Ovdje se dira u svetinje, a vakufi su zadužbine pojedinaca koji su dali dio svog imetka ispoljavajući svoju humanost time da njihovo dobro koristiti društvu. Svima treba da je jasno da je vakuf imetak koji se ne može prodavati, kupiti, nasljeđivati niti poklanjati“, ističu u odgovoru na upit Al Jazeere. Dodaju i kako bi cilj svake države trebao biti zaštita građana i imovine, a „ne da nastavljaju ono što su radili totalitarni režimi prije njih“.
„Činjenica da Ministarstvo pravde BiH tolike godine daje potpuno iste informacije je najveći dokaz neaktivnosti po ovom pitanju. Očekujemo od Ministarstva pravde BiH da u najmanju ruku iniciraju raspravu koja bi u konačnici trebala dovesti do usvajanja zakona. Dok čekamo da oni nešto urade, nacionalizirana imovina se na teritoriji Bosne i Hercegovine krčmi po raznim osnovama i mahinacijama“.
Nacionalizacijom iz 1958. godine oduzeta je imovina u obliku građevinskog zemljišta, kao i vakufske zgrade kao što je hotel Central u Sarajevu, GHB Palača, Vakufski neboder, kompletne stambene zgrade u Tuzli, Mostaru…, ističu i dodaju kako je u Federaciji BiH oduzeto gotovo 470 vakufskih stanova, od kojih je više od 50 posto u Sarajevu.
„Druga vrsta ‘reformi’ koja se provodila u bivšim totalitarnim režimima jeste agrarna reforma. Prisilno se oduzimalo prije svega poljoprivredno zemljište i šumska bogatstva te se formirao zemljišni fond pod navodima da zemljište treba biti vlasništvo onog ko ga obrađuje. Agrarnom reformom koja je izvršena u staroj Jugoslaviji u periodu od 1919. do 1941. godine u Bosni i Hercegovini je formiran zemljišni fond koji je iznosio 1.924.370 hektara i taj zemljišni fond je podijeljen između 600.000 porodica. Tako je npr. jednim rješenjem od vakufa Brezovo Polje u Brčkom oduzeto preko 774 dunuma vakufskog zemljišta.“
Zbog neusvajanja zakona, šteta koju vakufi trpe na godišnjem nivou iznosi oko 25,5 miliona konvertibilnih maraka (13 miliona eura). U pitanju su velika finansijska sredstva. Trenutno ta sredstva koriste državne strukture ili fizička i pravna lica kojima su socijalističke vlasti dodijelile vakufske nekretnine na korištenje. Ono što je bitno napomenuti da je najveći broj nacionalizirane imovine u rukama lokalnih zajednica, odnosno lokalne zajednice su te koje koriste nacionaliziranu imovinu i od nje ubiru prihode. Zakonom o restituciji bi se djelimično ispravila nepravda koja je učinjena.
Kada je u pitanju Republika Srpska, iskustvo Islamske zajednice jeste da je veoma malo, odnosno gotovo zanemariv procenat vakufske imovine vraćen Islamskoj zajednici. Postoji nekoliko primjera dobre saradnje lokalne zajednice sa Islamskom zajednicom gdje je vraćen određeni prostor Islamskoj zajednici kao što je Bosanska Gradiška.
U Federaciji BiH još uvijek se uspjeva sačuvati određena nacionalizirana imovina u smislu prometovanja, dok na području Republike Srpske veliki procenat nacionalizirane imovine je već prometovan tako da se svakim danom kašnjenja usvajanja zakona umanjuje mogućnost naturalne restitucije. Zbog toga, Islamska zajednica predlaže da se pitanje restitucije treba pokrenuti u što kraćem roku jer upitno je hoće li restitucija biti moguća za 10 ili 15 godina.
Skoro decenija prošla u čekanju
Poslali smo upit Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine zbog čega se još čeka na zakon o restituciji i dobili smo detaljno objašnjenje.
„Vijeće ministara BiH je na 64. sjednici 30. oktobra 2008. donijelo zaključak da se pristupi izradi Prijedloga zakona o denacionalizaciji i zadužilo ministra pravde Bosne i Hercegovine da imenuje radnu skupinu u čiji sastav bi, pored predstavnika Ministarstva pravde BiH, trebali biti uključeni i predstavnici Ministarstva financija i trezora, Ministarstva civilnih poslova i Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Istodobno, radna skupina je zadužena da pripremi Prijelog zakona o denacionalizaciji“, navode.
Dodaju kako je radna grupa potom održala brojne sastanke, razmotrila sve verzije zakona o denacionalizaciji koji je ranije bio dostavljen Parlamentu BiH i koji je odbijen te obavila konsultacije s nevladinim sektorom, a naročito s predstavnicima Međureligijskoga vijeća BiH koji su predložili određene dopune.
Potom je prijedlog zakona stavljen na web stranicu Ministarstva pravde BiH (6. jula 2009. godine) kako bi se mogli ostaviti komentari u roku od minimalno 30 dana. Zakon o denacionalizaciji je izazvao veliko zanimanje javnosti, pa je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine izvršilo na ovaj način i dodatne konsultacije – 45 primjedbi, prijedloga, mišljenja i sugestija, navode iz Ministarstva.
„Nakon razmatranja dostavljenih primjedbi, prijedloga, mišljenja i sugestija od kojih su osnovane ugrađene u tekst, pripremljen je konačan Prijedlog Zakona o denacionalizaciji, na koji je 12. oktobra 2009. zatraženo mišljenje od Ministarstva financija i trezora BiH i Ureda za zakonodavstvo Vijeća ministara BiH o usaglašenosti zakona s Ustavom BiH i potrebnim financijskim sredstvima za sprovođenje zakona kao i financijskim aspektima Zakona.“
„Ministarstvo financija i trezora BiH i Ured za zakonodavstvo Vijeća ministara BiH su dali mišljenje i predložili da se Prijedlog Zakona dostavi vladama entiteta i Brčko Distrikta BiH koji trebaju dati svoje mišljenje sa stajališta fiskalne održivosti implementacije regulirane ovim Zakonom“, dodaju u odgovoru iz Ministarstva pravde BiH.
Ovo ministarstvo je 3. decembra 2009. zatražilo mišljenje entitetskih i Vlade Brčko Distrikta o predloženom zakonu, da bi dva mjeseca kasnije Ministarstvo pravde BiH bilo upoznato da je „Vlada Republike Srpske mišljenja da se navedeni zakon ne treba donositi na nivou Bosne i Hercegovine i da je donošenje istog isključivo u nadležnosti Republike Srpske“.
Brojne godine su ponovo prošle bez rezultata, da bi Ministarstvo pravde BiH novu radnu verziju zakona 6. juna 2014. ponovo poslalo na iste adrese kao i ranije. Ministarstvo pravde bh. entiteta Federacija BiH je u julu iste godine dostavilo svoje mišljenje, odgovor iz Brčko Distrikta je stigao posljednjeg dana 2014. godine, a „Ministarstvo pravde Republike Srpske do danas nije odgovorilo na akt ovog ministarstva“, navodi se u odgovoru koje se zaključuje narednim stavom:
„Ministarstvo pravde BiH uskoro će ponovno aktualizirati ovo pitanje, jer, kao što i sami navodite, jedno je od važnih na putu Bosne i Hercegovine ka Evropskoj uniji“.
Preuzeto sa balkans.aljazeera.net
