Zanimljiva fotografija pojavila se ovih dana na facebook grupi Bosna i Hercegovina - foto enciklopedija. Na fotografiji se vidi požar iz mjeseca avgusta 1879. godine, tj godinu dana poslije dolaska austrougarske uprave u Bosnu i Hercegovinu.
Fotografija se nalazi u bečkom arhivu, a javnosti ju je otkrio arhitekta Amir Ikanović.
Sarajevo je za Austrougarsku monarhiju bilo od strateškog značaja. Za novu upravu bila je veoma važna izgradnja infrastrukturnih objekata kako bi se prikazala i osjetila moć monarhije u novoosvojenoj provinciji. Ta briga za Sarajevo je sasvim opravdana jer je tu bilo sjedište nekoliko administrativno – upravnih institucija, sjedište 15. korpusa austrougarske vojske i raznih drugih vojnih oblasti. Također, u Sarajevu su djelovali i konzulati evropskih sila.
Tačno godinu dana nakon zauzimanja Sarajeva i deset mjeseci nakon paficikacije bivše osmanske provincije, te početka rada civilne vlasti, izbio je požar u Latinluku (dio grada koji je obuhvatao prostor od Gazi Husrev begova bezistana i Latinske ćurpije pa sve do današnje Štrosmajerove ulice). Obzirom da su građevine bile uglavnom od drvenog materijala, te činjenica da je u vrelim ljetnim danima puhao topao vjetar, požar se lahko i brzo proširio i trajao sve do jutarnjih sati narednog dana. Prema različitim izvještajima te noći su izgorjele 304 kuće, 434 dućana te preko 130 drugih objekata u 36 sarajevskih ulica. Vatra je zahvatila prostor od Miljacke (između Carevog mosta i Ćumurije), preko ulice Kundurdžiluka, Malog i Velikog ćurčiluka, Sarača, prostor današnje Štrosmajerove ulice, Ferhadije, Ćemaluše (današnja ulica Mula Mustafe Bašeskije), značajan dio Baščaršije, prostor između Begove džamije i sefardske sinagoge, Varoši (dio grada oko Stare pravoslavne crkve), dijelove grada između ulica Logavina i Sagrdžije (ulice Ćemerlina i Hrgića) kao i dijelove grada oko ulica Ulomljenica i Potok. Također, u požaru je stradao i njemački konzulat, Tašlihan, Hanikah, sefardska sinagoga, katolička crkva i nekoliko džamija. Prilikom gašenja požara život su izgubila tri vojnka, dok ih je nekoliko povrijeđeno. Među stanovnicima Sarajeva nije bilo poginulih, ali je 407 porodica ostalo bez domova i dućana. Prema procjenama oko 10 000 Sarajlija je ostalo bez krova nad glavom, a posljedica je bila pojava velikog siromaštva. Požar je u narodu prozvan “Velika jangija”. Šteta koju je prouzrokovao požar procijenjena je na 20 miliona forinti, što je za tadašnji pojam bilo katastrofalno. Primjera radi budžet Zemaljske vlade BiH za 1880. godinu je iznosio nešto manje od 7 miliona forinti.
Prema pisanju Hamdije Kreševljakovića vatra se pojavila u kući Sime Sokolovića u Latinluku, u kojoj je bio nastanjen neki trgovac Schwartz. Nespretno baratavši sa špiritom, primakao se sa svojom svijećom buretu, zapalio se a zatim ubrzo zahvatio dvije ili tri kuće. Kod određenog broja Sarajlija se tada pojavila sumnja da je požar podmetnula vojska. Upravo zbog toga brojne vojne jedinice su tražile od Poglavarstva da im izda potvrdu da nisu krivi za izbijanje požara u Sarajevu. Međutim, ubrzo nakon što je komisija za građevinski red izašla na teren, ustanovili su se brojni slučajevi koje je trebalo ispraviti.
Obnova požarom razorenog grada posmatrala se kao savršena prilika da se Sarajevo urbanistički približi modernim gradovima Austrougarske monarhije, ali i prilika da se reorganizacija i unaprijeđenje grada pokažu kao jasan primjer “koliko je Austrougarska uradila za Sarajevo i da ona polaže pravo na BiH”. Zbog toga je pooštren način izdavanja građevinskih dozvola, a mnoge nisu ni izdavane sve dok se ne proglasi novi građevinski plan za Sarajevo. Građevinski odjel GP-a urgirao je Zemaljskoj vladi da što prije napravi zakon za zgrade i zemlju kako bi se užurbano pristupilo obnovi grada. Potenciralo se i pitanje regulacije rijeke Miljacke i opasnosti od poplava, koje su u prošlim vremenima bile veoma česte. Na takvu odluku utjecala je i velika poplava koja je zadesila Sarajevo u novembru 1880. godine. Novim planom obnove i organizacije Sarajevo je ušlo u eru urbanističkog razvoja, kojeg će velika poplava iz novembra 1880. godine dodatno ubrzati. Zemaljska i gradska uprava pristupile su izgradnji modernih zgrada iz svih sfera života: upravne, prosvjetne, naučne, privredne, komunalijske, trgovinske, sportske i kulturne. Među arhitektima koji su se istakli u izgradnji su: Josip Vrancaš, Karlo Parik, Aleksandar Witek, Ćiril Iveković, Franjo Blažek, Karlo Panek, Bartolomeo Knopfmacher i dr. Upravo su navedeni ljudi dali pečat novog, modernijeg, Sarajeva.
