U knjizi "Sarajevske džamije i druge javne zgrade turske dobe" Šejha Sejfuddina ef. Kemure iz 1913. autor piše o Šejh Bagdadinom mesdžidu, koji se nalazi "na lijevoj strani više željezničke gvozdene ćuprije". U današnjem kontekstu, govorimo o lokaciji koja se nalazi na križanju ulica Bistrik, Bistrik potok i Huremuša.
Taj dio Bistričke mahale nazivan je Šejh Bagdadina mahala ili Pastrma. Razlog potonjeg naziva mahale leži u tome što je tim dijelom tekao Bistrički potok, koji je bio bogat potočnom pastrmkom.
Pomenuti mesdžid bio je dug oko sedam metara, toliko i širok, s niskom drvenom munarom, pokrivena ćeremitom i šimlom.
Ćeremit je glineni crijep koji se pravi od pečene zemlje, dok je šimla naziv za dasku.
– U mesdžidu osim prosto izrađenog ćursa i musandare (mahfila), drugo ništa nema. Od kibleta na duvaru imadu dva, a od sokaka šest pendžera. Od sofa su dvije strane vrata, dok na lijevoj strani duvara nema nikakvog pendžera – navodi autor.
Prema starim zvaničnim zapisnicima, graditelj džamije, šejh Ahmed Bagdadija "došao je s Fatihom" i nastanio se u mahali gdje je imao kuću preko potoka naspram džamije.
Također, zapisano je da je nekoliko godina poslije dolaska u šeher, napravio mesdžid i uvakufio nekoliko hiljada akči za njegove potrebe. Kasnije je uvakufio i svoju bašču za mezarje, na kojem je i sam ukopan.
Šejh Ahmed Bagdadija bio je kaderijski šejh, pa su njegov mezar dugo nakon smrti Sarajlije posjećivale.
U prodoru vojske Eugena Savojskog u Sarajevo, džamija je zapaljena, prema dostupnim podacima je u potpunosti izgorjela, ali su je stanovnici obnovili šest godina kasnije.
Graditelji su poslali i zahtjev u Carigrad, moleći za milodar za imama i mujezina ovog mesdžida.
U svojoj molbi napisali su da je mesdžid izgorio pri nevjerničkoj navali, ali da je obnovljen.
– Imam ove bogomolje, Hadži Husein i mujezin Ali Baša, kao i ostali službenici dobivali su plaću od uvakufljenog novca. Pri rečenoj navali upropašćeni su uvakufljeni novci te sad službenici ne primaju plaće. Zato molimo da im se ona odredi – stoji u molbi.
Za potrebe održavanja mesdžida i vakufa, pošto je godinama bio zapostavljen, uvakufljeni su i dodatni objekti te novac.
Tako je trećina imetka umrlog Misri Hatat Hadži Hasana, koji je ukopan u dvorištu Bakr-babine džamije, iskorištena za popravak mesdžida.
Autor također navodi da je stanovnik Šejh Bagdadijine mahale, imenom Hadži Salih, napravio jednu česmu pod mesdžidom koja je po njemu i dobila naziv.
Sarač Husein bajraktar uvakufio je 1823. godine jedan dućan u Saračima za potrebe održavanja mesdžida.
Poznati sarajevski trgovac Osman Mulaga Mehremić, sin Hadži Mustafe, 1879. godine obnovio je mesdžid, dok je kći Mula Mehe Hajmaćila uvakufila jednu kućicu 1895. godine.
Prekoputa ovog mesdžida na jugoistočnoj strani je sin Osman Mulage, Hadži Mustafaga napravio je ženski mekteb i za njegove potrebe uvakufio jedan ekmeščijski dućan.
– U ovo zadnje vrijeme kada se gradila istočna željeznica, sazidana su dva stupca za ćupriju na groblju, a od novca primljenog za otkup, mesdžid se lijepo popravio, ali je prečesto zatvoren – navodi autor u svojoj knjizi.
Džamija je nakon odlaska Austro-ugarske monarhije i dolaskom Kraljevine Jugoslavije, dodatno zapuštena, a njena munara srušena je 1935. godine. Nepuna dva desetljeća nakon rušenja munare, novim regulacionim planom za Bistrik, džamija je s pratećim objektima srušena 1953. godine.
Svi prateći objekti uz nju, uključujući kuću šejh Ahmeda Bagdadije su porušeni, a mezarje je ekshumirano, nišani uklonjeni, bez da se zna njihova sudbina.
Danas, na lokaciji džamije šejh Ahmeda Bagdadije nalazi se privatni objekat, Sarajevo se godinama prije i poslije agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu ubrzano gradilo i urbaniziralo, a nekadašnju oazu mira i tesavufa zamijenili su asfalt, beton i zvuk automobila.
(Omer Kavazović/Preporod.info)
