Novi prijevod sve tri vakufname Gazi Husrevbega na savremeni bosanski jezik, koji je priredio akademik prof. dr. Esad Duraković, važan je izdavački i naučni događaj. U susret obilježavanju pet stoljeća Gazi Husrev-begovog vakufa ovaj prijevod pruža priliku da se ponovo vratimo dokumentima iz kojih je sve počelo. Vrijedi sebi postaviti jednostavno pitanje: koliko zapravo poznajemo Gazijine vakufname? O njima govorimo često, a čitamo ih rijetko
Vakufname se najčešće spominju kao pravni dokumenti u kojima je popisana uvakufljena imovina i određena njena namjena. Takvo određenje jeste tačno, ali ne obuhvata njihovu punu vrijednost. Vakufnama je istovremeno historijski izvor, kulturni dokument, društvena povelja i duhovno svjedočanstvo vremena u kojem je nastala. U njoj nalazimo podatke o imovini i prihodima, obrazovanju, socijalnoj brizi, načinu upravljanja, službenicima, njihovim pravima i obavezama, ali i o pravnoj i administrativnoj kulturi jednog društva. Zbog toga Gazi Husrev-begove vakufname predstavljaju izuzetno važan izvor za proučavanje Sarajeva 16. stoljeća i razvoja institucija koje će stoljećima određivati njegov vjerski, obrazovni, privredni i kulturni život.
Za mene je posebno važna činjenica da vakufnama otkriva način razmišljanja vakifa. Kroz nju upoznajemo njegovu viziju, prioritete i predstavu o tome kako jedna zadužbina treba funkcionirati u vremenu u kojem njega više neće biti. Zbog toga vakufnamu volim nazvati svojevrsnim ustavom vakufa. U njoj su određeni njegov identitet i svrha, imovina i izvori prihoda, način upravljanja i odgovornosti onih kojima će vakuf biti povjeren. Ono što je danas raspoređeno između osnivačkog akta, statuta, pravilnika, finansijskih planova i razvojnih dokumenata, vakufnama u velikoj mjeri objedinjuje u jednom tekstu. Takvo mjesto vakufname u životu vakufa ima svoje uporište i u klasičnom islamskom pravu. Poznata fikhska maksima „Šartu-l-vakif ke nassi-š-šari‘“, u značenju „Uvjet vakifa je poput teksta Zakonodavca“, govori o pravnoj snazi vakifove volje i obavezi njenog poštivanja. Vakif time, naravno, ne dobija položaj zakonodavca u šerijatskom smislu. Riječ je o tome da njegovi valjano postavljeni uvjeti obavezuju one koji preuzimaju upravljanje vakufom. Vakufnama tako kroz vrijeme prenosi volju svoga osnivača i ostaje mjerilo prema kojem se prosuđuje odnos prema njegovoj zadužbini. Upravo se ta logika jasno vidi u Gazijinim vakufnamama. Njihov sadržaj počinje duhovnim obrazloženjem vakufa, govorom o prolaznosti ovoga svijeta, odgovornosti čovjeka pred Allahom i vrijednosti dobra koje ostaje iza njega. Potom dolaze pravne odredbe, popis imovine i prihoda, njihova namjena, službenici, njihove obaveze i primanja, način upravljanja i nadzor. Taj redoslijed govori mnogo o samoj prirodi vakufa. Duhovna pobuda dobija pravni izraz, imovina ekonomsku funkciju, a organizacija zadatak da vakifovu namjeru učini trajnom.
Prije kamena bila je ideja
Sarajevo danas Gazi Husrev-bega prepoznaje prvenstveno po njegovim zadužbinama i objektima njegova vakufa. Begova džamija, Kuršumlija medresa, Biblioteka, Hanikah, Bezistan i druga dobra postali su sastavni dio identiteta grada. Njihova arhitektonska i kulturno-historijska vrijednost prirodno privlači najviše pažnje, ali vakufname omogućavaju da cijelu tu baštinu sagledamo iz njena izvornog polazišta. Prije kamena bila je ideja. Prije građevine postojala je zamisao o njenoj svrsi, načinu korištenja, ljudima koji će u njoj raditi i prihodima iz kojih će se njeno djelovanje održavati. Gazija nije ostavljao samo objekte. Uređivao je odnose koji će tim objektima dati funkciju i osigurati trajanje. To se posebno vidi u ekonomskoj osnovi njegova vakufa. Sela, zemljišni posjedi, mlinovi, dućani, novčana sredstva i druga prihodovna dobra osiguravala su sredstva za funkcioniranje zadužbina. Između imovine koja stvara prihod i ustanova kroz koje se ostvaruje vjerska, obrazovna i socijalna svrha uspostavljena je jasna veza. Gazija je već u činu uvakufljenja mislio o tome kako će njegovo dobro živjeti kada njega više ne bude.
Jednako promišljeno uređuje i obrazovanje. Osigurava materijalnu osnovu za djelovanje obrazovnih ustanova, određuje službe i postavlja kriterije za ljude kojima se one povjeravaju. Obrazovanje tako od početka nije izdvojena djelatnost, već dio širega vakufskog sistema koji mu daje ekonomsku i institucionalnu stabilnost.
To je važno imati na umu i danas. Gazi Husrev-begova medresa tokom stoljeća razvila se u jednu od najznačajnijih obrazovnih ustanova Islamske zajednice, a Gazi Husrev-begova biblioteka u jednu od naših najznačajnijih kulturnih i naučnih institucija. Njihov razvoj potvrđuje snagu ideje iz koje su nastale. Medresa ima svoju obrazovnu, Biblioteka kulturnu i naučnu, a džamija vjersku i duhovnu funkciju. Vakuf predstavlja njihovo izvorno institucionalno i ekonomsko polazište.
Vakufname ponovo na bosanskom jeziku
Prvi prijevod Gazi Husrev-begovih vakufnama na bosanski jezik načinio je Fehim Spaho 1932. godine, povodom obilježavanja četiristote godišnjice Vakufa, i objavio ga u znamenitoj Spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice. Taj prijevod predstavlja važan doprinos našoj kulturnoj i naučnoj baštini i gotovo jedno stoljeće služi istraživačima Gazijinih vakufnama. Vrijeme mijenja jezik kojim čitamo stare tekstove, a tokom proteklih decenija razvijale su se i orijentalne i prevodilačke studije. Novi prijevod akademika Esada Durakovića nastavak je tog važnog naučnog i kulturnog posla i isti izvorni tekst približava novoj generaciji čitalaca. Dugogodišnje bavljenje akademika Durakovića klasičnom arapskom književnošću, prevođenjem Kur'ana i arapsko-islamskom kulturom daje ovom prijevodu jednu širinu.
Novi prijevod ima još jednu važnu vrijednost. Vakufname su dugo bile prisutne prvenstveno u arhivima, bibliotekama i naučnim radovima te među istraživačima koji su se njima profesionalno bavili. Njihovo približavanje savremenom čitaocu širi krug ljudi koji u njima mogu tražiti odgovore na pitanja koja daleko nadilaze historiju jednog vakufa. One su dragocjeno štivo i savremenim vakifima, jer pokazuju koliko ozbiljnog promišljanja treba prethoditi uvakufljenju ako se želi da dobro traje duže od života svoga osnivača.
Dokumenti jednog grada i jednog vremena
Gazi Husrev-begove vakufname pružaju izuzetno bogatu sliku Sarajeva i društva 16. stoljeća. Iz njih saznajemo kako su finansirane ustanove, kako su organizirani vjerski život, obrazovanje, socijalna briga i privredne aktivnosti. Susrećemo čitav niz ljudi uključenih u svakodnevni život Vakufa, njihove obaveze, primanja i međusobne odnose, kao i mehanizme upravljanja i nadzora nad vakufskom imovinom.
Posebno je važna njihova usmjerenost prema budućnosti. Vakif uređuje odnose koji će važiti nakon njegove smrti, određuje funkciju imovine, namjenu prihoda i odgovornost ljudi kojima će njegovo djelo biti povjereno. Vlastitu namjeru tako pretvara u pravni i institucionalni okvir namijenjen vremenu koje neće dočekati. U tom smislu Gazijine vakufname možemo čitati i kao dokumente dugoročnog institucionalnog planiranja, nastale mnogo prije savremene terminologije strategije, održivosti i upravljanja. Gotovo pet stoljeća postojanja njegova vakufa tom čitanju daje posebnu težinu.
Ponovo čitati Gaziju
Novi prijevod svoju će punu vrijednost dobiti kroz čitanje, proučavanje i ponovno otvaranje pitanja koja je Gazija uredio svojim vakufnamama.
Pred obilježavanje pet stoljeća Gazi Husrev-begovog vakufa imamo dobru priliku da jubilej iskoristimo za ozbiljnije čitanje tih dokumenata. Ono nam može pomoći da potpunije razumijemo i samog Gaziju. U vakufnamama se možda najjasnije vidi čovjek koji je vlastitu imovinu organizirao tako da koristi ljudima koje nikada neće upoznati. Gazijine građevine njegovi su najvidljiviji spomenici i jedan od najupečatljivijih dijelova sarajevske kulturne baštine. Vakufname su njegov intelektualni spomenik. U njima je sačuvan nacrt sistema koji je tim građevinama i ustanovama dao svrhu i mogućnost trajanja. Zato novi prijevod dolazi u pravo vrijeme. Petstota godišnjica pruža priliku da Gazijine vakufname ponovo dobiju mjesto koje zaslužuju u našem naučnom, kulturnom i institucionalnom prostoru, a prije svega da ponovo dobiju čitaoca. Kada ih počnemo ozbiljno čitati, pred nama se otvara pitanje kako danas postupamo prema onome što je Gazija u njima odredio?
Preporod
