Vakufnama hadži Hasana Meddibesarevića, nažalost, do danas nije pronađena, a možda ni sačuvana, tako da se ne može pouzdano utvrditi ni ko je on bio, ni kojem je staležu pripadao, ni tačan datum kada je vakuf registrirao.
S obzirom na to da je živio u Sarajevu i da je svoje zadužbine ostavio u Sarajevu, možemo pretpostaviti da je vakuf registrirao na Sarajevskom šerijatskom sudu. Iz nama dostupnih dokumenata sa sigurnošću se može utvrditi da je hadži Hasan Meddibesarević bio veoma bogat čovjek, da je 1099/1688. godine bio među umrlima i da je, zahvaljujući savjesnom upravljanju vakufom ranijih mutevelija, njegov gotovinski vakuf te godine bio gotovo udvostručen. Iz najstarijeg poznatog dokumenta o njegovu vakufu od 1. džumadel-uhraa 1099/3. aprila 1688. Godine vidi se da je hadži Hasan Meddibesarević u Sarajevu sagradio džamiju i muallimhanu i da je za njihovo izdržavanje ostavio pozamašan iznos u gotovu novcu. Zahvaljujući ovome dokumentu zna se koje su sve službe i po kojim plaćama njegovom vakufnamom bile predviđene te imena osoba koje su ih te godine obavljale.
U dokumentu se kaže: “Hasan, sin Rizvanov, mutevelija vakufa umrlog dobrotvora Meddibesar- zade (Meddibesarević) hadži Hasana u gradu Sarajevu, vakufski službenici (murtezika): Husein-efendija, zadužen za javna predavanja (ders-i ‘āmm ), šejh Sejjid Abdulfettah-efendija i šejh Mahmud-efendija, naziri spomenutog vakufa, šejh Husein-efendija, imam džamije koju je podigao spomenuti vakif i muallim u dječijem mektebu, Ibrahim-efendija, sin Redžeb-baše i Mir Muhamed, sin Abduldželilov, učači Iḫlāṣa, Mehmed Čelebi, sin Mustafin, pisar spomenutog vakufa, Sulejman Čelebi, sin Isa-efendije, ubirač vakufskih prihoda i drugi došli su na časni šerijatski sud i svaki ponaosob izjavili: “Po važećoj vakufnami i ličnom očitovanju vakifa osnovica vakufa u gotovini prvobitno je bila 1.296.000 akči. Prema vakufskim defterima, zahvaljujući brizi i savjesnom upravljanju vakufom ranijih mutevelija, dobit vakufa uvećana je za dodatnih 908.843 akče tako da sada, što naplativa što nenaplativa, sredstva vakufa s osnovicom i oplođenom dobiti iznose ukupno 2.204.843 akče. Prema potpisanim i pečatom ovjerenim vakufskim defterima od toga iznosa za 1.656.878 akči koje se nalaze kod povjerilaca postoje čvrsti zalozi i sigurni jamci, tako da nakon izmirenja plata za sve službenike ostaje višak od 360.878 akči.” U dokumentu se dalje kaže da su se svi službenici vakufa (murtezika) jednoglasno složili da se obrate sudu s molbom da se muteveliji vakufa Hasan efendiji, u skladu sa šerijatski valjanim propisima, izda odgovarajući hudžet, na osnovu kojega bi on iz viška oplođene vakufske gotovine, službenicima vakufa, mimo strogo određenih odredbi vakifa, mogao povećati plaće. Razmatrajući njihovu molbu, sudija je dozvolio muteveliji vakufa Hasan-efendiji da iz viška vakufske gotovine u iznosu od 360.878 akči, kao dnevne plaće, isplaćuje kako slijedi: imamu džamije 4 akče, muallimu koji u mektebu podučava djecu 5 akči, učaču Yāsīna 15 akči, za šejhovsku službu u džamiji šejhu Husein-efendiji 3 akče, muteveliji vakufa Hasan-efendiji 40 akči (15 + 25), naziru vakufa šejhu Sejjid Abdulfettah-efendiji 20 akči (15 + 5), drugom naziru vakufa šejhu Mahmud-efendiji 9 akči (5 + 4), vakufskom pisaru Mehmedu Čelebiji 11 akči (6 + 5), ubiraču vakufskih prihoda Sulejmanu Čelebiji 14 akči (4 + 10), vaizu i muderrisu u džamiji Mehmed-efendiji 14 akči (4 + 10),mujezinu džamije Mahmudu Čelebiji 7 akči (2 + 5), hatibu džamije i sermahfilu Hasanu Halifi 6 akči (2 + 4), učaču Iḫlāṣa Mir-Muhamed-efendiji 7 akči (2 + 5), drugom učaču Iḫlāṣa Ibrahim-efendiji 5 akči (2 + 3), pomoćniku muallima Mustafi Halifi15 7 akči (4 + 3), za javna predavanja (ders-i ‘āmm) Husein-efendiji 2 akče, podvorniku čistaču Osmanu, sinu Rizvanovu16, 4 akče (1 + 3), trojici učača zikra po 4 akče (1 + 3), trideseterici džuzhana po 3 akče (1 + 2), četrnaesterici musebbiha po 1 akču i mahalskom predstavniku 3 akče. Iako se iz navedenog dokumenta ne vidi kada je hadži Hasan Meddibesarević podigao svoju džamiju i muallimhanu u Sarajevu i u gotovini za njihovo izdržavanje uvakufio 1.296.000 akči, na osnovu analize podataka koje nam ovaj dokument pruža, sa sigurnošću se može utvrditi da je vakuf morao biti registriran najmanje trideset godina ranije, tj. prije 1658. godine. Poznato je, naime, da su vakifi redovno u svojim vakufnamama uvjetovali da se glavnica gotovine ne troši na plaće službenika, nego da se daje pod interes (murabehu) i da se od te dobiti isplaćuju plaće i podmiruju drugi troškovi za održavanje vakufa. Na osnovu jednog drugog dokumenta, o kojem će kasnije biti više riječi, pouzdano se zna da je hadži Hasan Meddibesarević u svojoj vakufnami odredio da se pozajmice iz njegova gotovinskog vakufa, uz čvrst zalog i pouzdane jamce, daju uz interes od 10% godišnje. Pod pretpostavkom da je cijela glavnica od 1.296.000 akči stalno bila data na pozajmice s interesom od 10%, po osnovu interesa mogla se ostvariti godišnja dobit od 129.600 akči. Od ovoga iznosa trebalo je isplatiti plaće koje su, prema navedenim podacima, iznosile 292 akče dnevno, odnosno 105.120 akči godišnje. Da bi s ostatkom dobiti od 24.580 akči godišnje, glavnica od 1.296.000 akči porasla na 2.204.843 akče, trebalo je proći najmanje trideset godina. Također, može se pretpostaviti da su iz ovog novčanog vakufa podmirivani i neki drugi troškovi za održavanje džamije i muallimhane, rasvjetu, ogrijev i slično. Oni se u dokumentu ne spominju zato što je od suda tražena saglasnost samo za povećenje plaća službenicima vakufa, a ne i troškova za održavanje džamije i muallimhane.
U drugom dokumentu, hudžetu Sarajevskog šerijatskog suda od 29. safera 1107/9. oktobra 1695. godine navodi se da je mutevelija vakufa umrloga dobrotvora hadži Hasana Meddibesarevića iz Sarajeva muderris Sulejmanefendija, sin Isa-efendijin, na Sarajevskom šerijatskom sudu podnio tužbu protiv Mihe, sina Mihajlova, iz Franačke mahale (Latinluka), kojemu je prije nekog vremena iz vakufske glavnice u gotovu novcu posudio 13.000 akči i to po odredbi vakifa uz 10% godišnje interesa i koji poslije tri godine izbjegava vratiti dug od 13.000 akči na ime glavnice i 3.900 akči na ime interesa. U hudžetu se dalje navodi da je Miha, sin Mihajlov, tokom rasprave na sudu zanijekao dug i da je mutevelija Sulejman-efendija, kao slobodne ljude i pouzdane svjedoke, doveo Mehmeda Čelebiju, sina Mustafe Čelebije, i Osmana Čelebiju, sina Rizvanova, koji su potvrdili istinitost njegovih navoda, te je na osnovu njihova svjedočenja sudija izdao presudu da Miha, sin Mihajlov, vakufu plati 16.900 akči; 13.000 akči na ime glavnice i 3.900 akči na ime interesa. Iako u ovom dokumentu nema ništa što bi se moglo odnositi na Bakrbabinu džamiju na Atmejdanu, Kemura ga u svome radu o Bakrbabinoj džamiji navodi kao ključni dokaz da je hadži Mehmed Meddibesarević za nju uvakufio nekoliko hiljada akči gotova novca. Analizom dokumenta može se utvrditi da je Kemura, greškom, izostavio riječ “umrlog” (merhum) koja stoji uz vakifovo ime, a ime vakifa hadži Hasana Meddibesarevića zamijenio imenom njegova sina hadži Mehmeda Meddibesarevića, ne znajući da je i ovaj, kako ćemo kasnije vidjeti, već odavno bio među umrlima. U trećem dokumentu, hudžetu Sarajevskog suda od 16. safera 1116/21. maja 1704. godine navodi se da je ponos muderrisa Sulejman-efendija, sin Isa-efendijin, mutevelija vakufa umrloga dobrotvora hadži Hasana Meddibesarevića u Sarajevu došao na časni šerijatski sud i u prisustvu pekara Mehmeda, sina Mustafina, izjavio da su dva dućana koja je spomenuti vakif u Šejh Ferruhovoj mahali u Sarajevu bio uvakufio, prilikom provale nevjernika u velikom požaru izgorjela, da lokacije stoje u ruševinama neiskorištene te da bi najbolje i najkorisnije po vakuf bilo da se, pošto se ljudi ne javljaju na javnu dražbu, uz šerijatsku dozvolu izdaju pod dvostruki zakup idžaretejn spomenutom pekaru Mehmedu, tako što bi ovaj na ime idžare muadždžele platio odmah 11.500 akči i godišnje po 360 akči na ime idžare muedždžele. U dokumentu se dalje navodi da su, nakon što je muteveliji vakufa u potpunosti isplatio iznos od 11.500 akči na ime idžare muadždžele i obavezao se da će redovno plaćati godišnju zakupninu idžaru muedždželu, Mehmedu predane lokacije na slobodno raspolaganje objektima koje će podići, te da je to zavedeno u sidžil. Iz ovog dokumenta vidi se da je, osim novčanog vakufa od 1.296.000 akči, hadži Hasan Meddibesarević uvakufio i neke nekretnine. Jesu li to bila samo ova dva dućana u Šejh Ferruhovoj mahali, koja su izgorjela u požaru prilikom provale Eugena Savojskog u Sarajevo 1697. godine, ili je bilo još kakvih nekretnina: kuća, bašči, livada, šuma i sl., u nedostatku vakufname i drugih dokumenata, može se samo nagađati. Također se ne može pouzdano znati jesu li oba ova vakufa (u nekretninama i u gotovini) bila obuhvaćena jednom vakufnamom ili su postojale dvije vakufname; jedna za nekretnine i druga za gotovinu? Isto tako nameće se pitanje: ako je, kao što se iz prvog dokumenta vidi, novčani vakuf bio namijenjen za izdržavanje službenika vakifove džamije i muallimhane, za što su bili namijenjeni prihodi od vakufa nekretnina? Odgovor na ovo pitanje pokušat ćemo dati u nastavku ovog rada.
Gdje se nalazila hadži Hasanova džamija?
U nedostatku vakufname koja bi odgovorila na sve dileme o tome ko je tačno bio hadži Hasan Meddibesarević, kako je bilo ime njegovu ocu, u kojoj je mahali stanovao, kada je tačno i pred kojim kadijom registrirao vakuf, koga je postavio za muteveliju i druge službenike, ko su bili svjedoci registracije vakufa, kada je i u kojoj mahali u Sarajevu podigao svoju džamiju itd., najstariju i najpouzdaniju informaciju o tome gdje se nalazila džamija, pruža spomenuti izvještaj bosanskog valije Köse Halil-paše iz 1112/1700. godine, koji je poslao posebnog mubašira s bujuruldijom u Sarajevo da posredstvom suda ispita i utvrdi tačan broj spaljenih, porušenih i oštećenih džamija koje su austrijski nevjernici popalili i porušili. U tom izvještaju piše: “Džamija hadži Hasanova u Küčük Katibovoj mahali. Za vrijeme provale izgorjela; obnavlja se posredstvom mutevelije i službenika. Ima uvakufljenog novca“. Poznato je da se ova mahala formirala oko džamije koju je prije 1528. godine podigao neki Küčük Jazidži ili Küčük Katib. Činjenica da je prije 1658. godine u istoj mahali hadži Hasan Meddibesarević podigao svoju džamiju i muallimhanu i za njihovo izdržavanje ostavio ogroman novčani vakuf upućuje na to da je Küčük Katibova džamija bila prethodno do temelja srušena ili izgorjela. Jer, da je kojim slučajem hadži Hasan Meddibesarević u istoj mahali podigao drugu džamiju, oko nje bi se formirala druga mahala i izdvojila iz Küčük Katibove mahale, a takve mahale nema. Isto tako, da je vakif hadži Hasan Meddibesarević Küčük Katibovu džamiju samo obnovio, u spomenutom hudžetu sarajevskog suda od 1. džumadel-uhraa 1099/3. aprila 1688. godine ne bi stajalo “u časnoj džamiji koju je spomenuti vakif podigao” ( واقف مزبورڭ بنا ايلديكي جامع شريفده ) nego “u časnoj džamiji koju je spomenuti vakif obnovio” ( واقف مزبورڭ تعمير ايلديكي جامع شريفده ). Izgleda da se hadži Hasanova džamija podignuta na mjestu stare Küčük Katibove džamije u narodu, pa i u službenim dokumentima, dvojako nazivala, nekad kao hadži Hasanova džamija, a nekad Küčük Katibova džamija. Svakako, tome je doprinijela činjenica da se naziv Küčük Katibove mahale nije mijenjao, tako da je zbunjujuće mogao zvučati naziv hadži Hasanova džamija u Küčük Katibovoj mahali. Dokaz za ovo jeste činjenica da se svega sedam godina poslije Köse Halilpašina izvještaja, u kojem se džamija naziva hadži Hasanovom, u zvaničnom sudskom hudžetu o uviđaju s lica mjesta, džamija sada naziva Küčük Katibovom džamijom, a mutevelija hadži Hasanova vakufa, Sulejman-efendija, sin Isa-efendijin, mutevelijom Küčük Katibove džamije. Iz ovog dokumenta iz druge dekade muharrema 1119/14–23. aprila 1707. godine vidi se da je sarajevski kadija Mula Mehmed Emin-efendija lično izašao na lice mjesta, sačinio zapisnik o Küčük Katibovoj džamiji i izdao odgovarajući hudžet u kojem se kaže: “Ovaj Bogu ponizni siromah je, u ime Allaha, na molbu izašao na lice mjesta časne Küčük Katibove džamije i sa niže spomenutim muslimanima održao raspravu tokom koje je podnosilac zahtjeva imam spomenute džamije Mehmed Čelebi, sin derviš Mustafe, u prisustvu mutevelije spomunute džamije Sulejman-efendije, sina Isa-efendije, izjavio: ‘Tokom provale nevjernika spomenuta džamija je u požaru potpuno izgorjela. Spomenuti mutevelija Sulejman-efendija ju je ispred vakufa počeo obnavljati, ali nije završio. Tražim da se napravi procjena nezavršenih radova.’ Mimar po imenu Luka i drugi stručnjaci procijenili su da je za završetak džamije potrebno još: 3.000 akči za nabavku 3.000 oka kreča, 1.000 akči za nabavku 300 oka stabljika lana, 3.200 akči za nabavku 6 prozora, 2.000 akči za nabavku 400 tavanskih tahti, 500 akči za nabavku 400 eksera, 1.000 akči za krečenje, 300 akči za nabavku parmaka, 2.150 akči za nabavku 14 hasura, 300 akči za nabavku kandilja, 750 akči za nabavku 150 tahti i 500 akči za 400 eksera za ogradu harema, završetak kape munare i druge sitnije stvari, što ukupno iznosi 22.720 akči. Složivši se svi jednoglasno da se ni za jednu akču manje nedostajuće stvari na spomenutoj džamiji ne mogu završiti, spomenutom muteveliji Sulejman-efendiji je naloženo da ispred vakufa osigura spomenuti iznos od 22.720 akči, što je i zavedeno (u sidžil).”
Haso Popara
