Bijeljina je bosanski grad, smješten u Semberiji na krajnjem sjeveroistoku naše domovine. Bijeljina je nekada bila bošnjačka i muslimanska kasaba sa velikim brojem alima i hafiza, kao što je i većina urbanih sredina u Bosni nekada bila. Primjera radi 1939. godine Bijeljina je imala čak 15 živućih hafiza iako je imala samo 9 000 Bošnjaka, od 13 000 tadašnjih stanovnika Bijeljine. U Bijeljini je postojalo 9 džamija (6 istovremeno), 2 tekije, muška medresa, ženska medresa, ruždija, više turbeta, pet mekteba, mala kiraethana, velika kiraethana, hamam, veliki broj vakufskih dućana i zemljišnih posjeda, nekoliko imamskih kuća i drugih objekata. Bijeljinski vakuf je počeo nestajati za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Vrhunac urbicida nad bijeljinskim muslimanima dostignut je za vrijeme komunističkog jugoslovenskog režima, da bi svoj epilog dobio u Agresiji na Republiku BiH 1992-1995.
Treba naglasiti da je i većina profanih objekata bijeljinske muslimanske kulturne baštine nestala do danas u tom urbicidu. Na primjer, dvor Ali-paše Fidahića, jedan od najvelelepnijih stambenih objekata u Bosni, kuća Imamovića, najstariji stambeni objekat u Bijeljini iz 1820-ih. godina, hanovi i brojne druge stare begovske i aginske kuće – sve je to porušeno, što milom što silom, ipak više silom.
Danas MIZ Bijeljina obnavlja porušene vjerske (sakralne) objekte, ali ne samo to. MIZ Bijeljina sprječava, onoliko koliko je u mogućnosti, uništavanje preostalih profanih objekata. O tome najbolje svjedoči kupovina stare velelebne Pašića kuće u centru Bijeljine kojom je MIZ Bijeljina ne samo sprječila njeno moguće rušenje u budućnosti, već je uključila u budući kompleks Bošnjačkog školskog centra u Bijeljini.
Među vjerskim objektima koji su obnavljeni treba istaći Sultan Sulejmanovu Atik džamiju.
Sultan Sulejmanova džamija je ujedno najstarija džamija u Bijeljini i najstarija građevina na području Posavine i Semberije. Izgrađena je u razdoblju između 1521. i 1566. godine. Moguće da je izgrađena odmah po zauzimanju Bijeljine 1521. godine. Budući da je najstarija, u dokumentima, a i među narodom zvana je Atik džamija. Po svom vakifu sultan Sulejmanu Veličanstvenom dobila je ime Sulejmanija. U narodu je poznata i kao Carska džamija. Od njenog postanka pa do iza II svjetsko rata oko džamije je bilo mezarje u kome su ukopavani bijeljinski uglednici. Mezarja oko džamije danas nema, jer je na njemu komunistička vlast nakon II svjetskog rata sagradila trg sa šetalištem i parkom, asfaltni put, zgradu suda, te nekoliko poslovnih objekata. Samo je preostalo nekoliko kaburova na južnoj strani džamije.
Hazburško-osmanski rat 1716-1718. godine jedan je od najcrnjih razdoblja postojanja Atik džamije. Naime, nakon herojskog petodnevnog otpora Bijeljina je 1716. godine pala u hazburške ruke, a njeni Bijeljinci, jer su bili muslimani, poubijani ili protjerani. Tom prilikom je džamija teško oštećena. Najvjerovatnije je tada džamija ostala bez svoje kupole. Džamije je odmah pretvorena u katoličku crkvu, te je za vrijeme hazburške okupacije, sve do 1739. godine služila kao katolička crkva. Beogradskim mirom 1739. godine Bijeljina i njena Sultan Sulejmanova Atik džamija ponovo dolaze u ruke Osmanlija. Muslimani se polahko vraćaju u Bijeljini, tako da je džamija 1758/59. godine ponovo vraćena u džamiju. Džamija je renovirana 1893. godine. Tada je sazidana nova munara od opeke, visine 20 metara, a iznad džamije postavljen je tarih na osmanskom turskom jeziku koji govori o obnovi iz 1893. godine: Ova časna Sultan Sulejmanova džamija obnovljena je 1311. godine. Munara je povišena za desetak metara 1912. godine, kada je dodata druga šerefa, čime je munara dobila sadašnju visinu od 30,5 metara. Zanimljivo je za spomenuti da je Atik džamija od te 1912. godine, pa sve do kraja Drugog svjetsko rata bila jedina džamija sa dva šerefeta u Bosni, i jedna od najviših. Inače, Unutrašnje dimenzije džamije iznose 11,5×21, m sa zidovima debljine 1 metar. Visina džamije do strehe je 7,55 metara.
O Atik džamiji rah. hafiz Abdulah Budimlija, rodom Fočak, a dugogodišnji bijeljinski imam, hatib i glavni imam, u knjizi Moja sjećanja je zapisao: S obzirom da je Atik džamija bila glavna džamija u gradu Bijeljini, austrougarski car Franjo Josip poklonio je toj džamiji dva ćilima, koja su pokrivala cijelu džamiju, kao što je poklonio i Aladža džamiji u Foči, koji je bio težak oko 300 kg i od jednog komada. U Atik džamiji bilo je još vrijednih ćilima i sedžada. Po pričanju mog predhodnika, imama Atik džamije rahmetli Hajdar ef. Tešnjakovića, da je fabrika ćilima iz Sarajeva nudila da zastre cijelu džamiju u zamjenu za jednu sedžadu, koja je imala veliku vrijednost. U džamiji su bila dva veća sanduka, u jednom su bilo pohranjeni stari kitabi i rukopisi, među kojima je bio jedan rukopis Kur'ana od prije 400 godina, velike vrijednosti. Sve je to bilo pod ključem, a u drugom sanduku su bili pohranjeni kamenčići, koji su se nosili na Drinu prilikom učenja kišnih dova. Bilo je i jedno sanduče, koje je stajalo na mimberu, u kojima su stajali džuzovi Kur'ana iz kojih se učila mukabela, koje je uvakufio rahmetli hadži Alibeg Zulfikarpašić iz Foče, a živio u Istanbulu.
Sultan Sulejmanova Atik džamija barbarski je srušena u razdoblju od 13. do 15. marta 1993. godine po direktivi najviših organa vlasti u Republici Srpskoj. Tačnije, tri jutra Bijeljinom su odjekivale eksplozije detoniranog eksploziva kojim su barbarski rušene i na kraju srušene sve bijeljinske džamije. Sve starine Atik džamije, uključujući i one koje su spomenute u gorecitiranom zapisu hafiza Budimlije, su uništene.
Na kraju rata od prijeratnih 26 000 bijeljinskih Bošnjaka ostalo je njih manje od 2000, većim dijelom starih, iznemoglih i zaboravljenih. U ratu i prvim poslijeratnim godinama imamsku dužnost u Bijeljini obavljao je Hasan ef. Okanović, bijeljinski imam u penziji.
Marta 2003. godine, međuentitetski tim arheologa na čeu sa dr. Enverom Imamovićem je dokazao da Atik džamija nije izgrađena na temeljima pravoslavne crkve. Prilikom arheoloških iskopavanja došlo je do pomijeranja preostalih kabura pored Atik džamije, ali su uz trud MIZ Bijeljina ponovo pokopani. Njihova imena je dobro upamtio hfz. Abdullah Budimlija, a navest ćemo ih u nastavku onakvim redoslijedom kojim su kasnije ponovo pokopani pored džamijske munare: Mujaga Hadžibeganović, Abdullatif Bulić, muallim, Hadži Mešo, imam Atik džamije, Hasan ef. Muslimović, muderris, rođen u Orahovici kod Gračanice, preselio 1905. godine, Salih Rifki ef. Hadžijusufović, muderris, rođen u Zvorniku, preselio 1933. godine, Haso Muradbegović, Nepoznata osoba, pronađena u kaburu sa santračem od zelenog kamena, zatim Nepoznato dijete, a potom Muradbeg Pašić, ubijen u Zagonima 1943. godine, ukopan pored Atik džamije 1944., Hasan-beg, sin Salih-begov, Begzadić, 1284 h.g. (1867), Omer-beg, sin Salih-begov, Salihbegović, 1320 h.g. (1902), Zija-beg, sin Omer-begov, Salihbegović, 1330 h.g. (1912), Fadil-beg, sin Omer-begov, Salihbegović, 1336 h.g. (1917).
Temelj kojim je započeta gradnja završen je do 5. maja 2003. godine. Nedugo iza toga, tačnije 12. maja Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH je donijela Odluku o proglašenju Sultan Sulejmanove Atik džamije nacionalnim spomenikom BiH. Gradnja je nastavljena tako da je već 8. maja 2014. godine klanjan i prvi namaz u još uvijek nedovršenoj džamiji. Većina unutrašnjih radova i spoljašnjih radova, završena je tokom 2005. godine. Od 2005. godine do 2014. godine rađeni su uglavnom popratni objekti (sofa, turbe, ograda, šadrvan, uređenje dvorišta i sl.)
Džamija je svečano otvorena 16. Avgusta 2014. godine uz prisustvo velikog broja građana, zvaničnika i vjerskih službenika.Na kraju, zahvaljujemo se Emiru Musliju i Ibrahimu Imširoviću na dragocjenim podacima koji se tiču obnove Sultan Sulejmanove Atik džamije.
Autor: Hfz. Jusuf Džafić
