Tematika uvakufljenja imovine u Bosni i Hercegovini je jedna od tema koje su u mnogim aspektima neobrađene. Dosta je literature posvećeno vakufima, ali odgovor na pitanje kako postupak uvakufljenja pomiriti sa pozitivnim zakonodavstvom Bosne i Hercegovine nije dat.
Postavlja se pitanje zbog čega je to složena pravna tematika i radi čega se o ovom pitanje veoma malo ili nikako diskutuje. Odgovor na pitanje je moguće posmatrati sa aspekta totalne destrukcije vakufa kao instituta unutar zakonodavstva Bosne i Hercegovine.Vakuf kao institut se ne pominje ni kao historijska činjenica, a kamo li kao institut koji je zaštićen određenim zakonskim propisima. Zakon koji bi trebao tretirati vakuf, a koji obrađuje vlasništvo, ovaj institut je u potpunosti izostavio. Kao posljedica ovakve destrukcije, postupak uvakufljenja i upisa vakufa što se tiče pozitivnog prava je totalno anuliran. Islamska zajednica svojim ustavom je prihvatili punu aktivnu legitimaciju po pitanju vakufa. U tom smislu donesen je niz odluka i pravilnika koji propisuju strogu formu uvakufljenja. Međutim, imovina koja se uvakufljuje putem ugovora se knjiži na Islamsku zajednicu odnosno na ustanovu Islamske zajednice. To je ono što odstupa od prijašnjih uvakufljenja kada je na ovim područijima u primjeni bilo šerijatsko pravo. Tako, danas vakif ne može uvakufljenu imovinu upisati na ime svog vakufa jer vakufnama kao jednostrana izjava volje ne može biti pravni osnov upisa, i to je jedna od zanimljivih tema i rasprava koje mogu biti predmet okruglih stolova i razmatranja. Znači, sam postupak upisa vakufa u zemljišne knjige je jedna veoma ozbiljna i složena pravna radnja. Zakonom o upisu u zemljišne knjige bi se moglo predvidjeti da se upis može vršiti i na temelju jednostarane izjave volje, a što vakufnama zasigurno i jeste.
Međutim, tema našeg izlaganja jeste testament. Kada je u pitanju testament Zakon o nasljeđivanju Bosne i Hercegovine poznaje više vrta testamenata.
Prvi testament koji zakon poznaje je sudski testament. Ovaj testament podrazumijeva da testator svoju posljednju izjavu da pred nadležnim sudom u prisustvu sudija i svjedoka. Međutim, Zakon o notarima je ovu nadležnost prenio na notare koji sačinjavaju takvu vrstu testamenata, ali se nadovjera istih vrši na sudu. Ovaj testament ima najstrožiju formu i za zainteresovane strane u jednu ruku i kompliciran.
Druga vrsta testamenta je svojeručni testament koji testator sačinjava svojom rukom i svojeručno ga potpisuje. U pravnoj praksi ovih testamenata je mnogo, jer testatori u mnogim slučajevima ne želeći da se njihova posljednja volja zna, prave ovakvu vrstu testamenata. Međutim, mnogi ljudi ne znaju da su ovakvi testamenti punovažni pod uslovom da on u testamentu tačno navede da je to njegova posljednja volja, da tačno navede imovinu koju ostavlja i da navede imovinu kome ostavlja.
Treća vrsta testamenta je testament pred svjedocima gdje testator svoju posljednju izjavu daje u prisustvu svjedoka pred kojima se glasno čita taj testament, a obično se isti sačinjava kod advokatskih kancelarija ili nekih drugih stručnih lica. Neophodno je da se ovaj testament potpiše od strane prisutnih svjedoka koji su svjedoci ovog testamenta. Svrha svjedoka je ta da oni potpišu da je testator u njihovom prisustvu izjavio da je to njegova posljednja volja, što je i uslov za punovažnost ovog testamenta.
Četvrta vrsta testamenta su vanredni testamenti kao što je usmeni, testament na određeno vrijeme dat na brodu, u ratnim okolnostima, kao i okolnostima većih vremenskih nepogoda. Posebnu pažnju ću obratiti na usmeni testament gdje testator zbog vanrednih okolnosti, bolesti, nepristupačnosti terena usmeno pred svjedocima izjavljuje da određenu imovinu ostavlja određenim licima.Svjedoci ovog testamenta nakon smrti moraju, u kratkom vremenskom roku, ovu izjavu potvrditi pred sudom što je uslov za provođenje ostavinske rasprave.U praksi ovih testamenata ima, ali ih je relativno lako pobiti i poništiti jer isti iziskivaju strogu formu i stroge okolnosti.
Testament kao jednostrana izjava volje sam po sebi ne može biti predmet upisa u zemljišne knjige. Nakon smrti ostavioca u ostavinskoj raspravi vrši se proglašenje testamenta na način što se isti čita i sačinjava strogo pravno formalni zapisnik. Nakon toga se pozivaju zakonski nasljednici koji se izjašnjavaju o testamentu, ali i testamentarni nasljednici. Testament se može pobijati iz razloga što je testator eventualno bio pod pritiskom i prisilom, ili je bio nerazuman. Također, testament se pobija iz raloga nedostatka određene forme. Nakon proglašenja testamenta, i ukoliko isti ostane punovažan sud proglašava testamentarne nasljednike i na osnovu tog rješenja se vrši uknjižba. Moramo reći da testamentarni nasljednici plaćaju porez na nekretnine na koje se uknjižuju. Ono što je bitno napomenuti jeste da zakonski nasljednici koji su izostavljeni iz testamenta, ali i u slučajevima kada ostavitelj pokloni imovinu bez testamenta za vrijeme života, imaju pravo potraživati nužni dio koji po zakonu iznosi ½ od dijela koje bi po zakonu naslijedili. Ovu činjenicu bi trebali znati testatori prilikom testamenta, i ne bi trebali testamentarno ostavljati imovinu u dijelu nužnog nasljeđa. Imajući u vidu naprijed navedeno lako se zaključuje da testatori putem testamenta mogu biti i vakifi, i oni putem testamenta mogu uvakufiti svoju imovinu u korist ustanove koje žele. Moramo naglasiti da u testamentu testatori mogu navesti i izvršioce testamenta ali ostaviti i legat. Sve su to instituti koje poznaje i šerijatsko pravo i koji se lako mogu primijeniti prilikom uvakufljenja. Također, koliko mi je poznato i šerijatsko pravo poznaje institut nužnog nasljeđa gdje se zabranjuje da se u tom dijelu uvakufljuje imovina. Jedina dilema koja se javlja jeste kada nastupa pravna posljedica po pitanju uvakufljenja putem testamenta. U momentu sačinjavanja testamenta pa do proglašenja imovine vakufom mogu se promijeniti okolnosti koje mogu bitno utjecati na želje vakifa. Zbog toga vakifi moraju biti svjesni i ove činjenice.
Esad Hrvačić
