U javnim istupima o Herceg-Bosni, HNK-u Mostar i odnosima Bošnjaka i Hrvata, Ivan Vukoja iznosi niz tvrdnji kojima nastoji politički i pravno objasniti kontinuitet institucija nastalih u ratnom periodu. Međutim, kada se njegove tvrdnje o HNK-u i lokalitetu Lakišića harema suoče s dostupnim arhivskim, katastarskim, inspekcijskim i drugim službenim dokumentima, pojavljuju se ozbiljna neslaganja između njegovog prikaza i sadržaja tih dokumenata.
Vukoja u intervjuu tvrdi da HNK Mostar ima pravomoćno odobrenje za građenje, da su sudovi potvrdili njegovu zakonitost te da katastarske knjige ne potvrđuju postojanje groblja niti vlasništvo Islamske zajednice nad spornim lokalitetom. S druge strane, dokumenti Grada Mostara i građevinske inspekcije navode da Centralna zona nije imala usvojen važeći regulacijski plan, da je još 2002. godine doneseno rješenje o zabrani upotrebe bespravnog objekta HNK-a i njegovom pečaćenju, kao i da su inspektori kasnije nailazili na problematičnu dokumentaciju o izmjenama građevinskih dozvola.
Još je konkretnije pitanje samog zemljišta. Austro-ugarski katastarski plan iz 1881. godine lokalitet identificira kao parcelu broj 1322, odnosno Lakišića harem, površine 18.848 kvadratnih metara. Dokumenti iz 1884. godine, koji se odnose na izgradnju željezničke pruge i kolodvora, navode da se stanica gradi na „starom muslimanskom groblju“. Uz to, prilikom kasnijih radova na lokalitetu pronađeni su ljudski posmrtni ostaci, a prema dokumentaciji oni su po nalogu sanitarne inspekcije pohranjeni u sedam vreća u gradskoj mrtvačnici Sutina, označenih lokacijom Lakišića harema.
Zbog toga tvrdnja da na toj lokaciji nema historijski dokumentiranog muslimanskog groblja ne može biti razmatrana samo kroz današnje katastarske upise. Ona mora biti suočena s dokumentima iz različitih historijskih razdoblja, uključujući austrougarske katastarske planove, službene zapisnike i nalaze s terena. Upravo takva dokumentacija pokazuje da je pitanje mnogo složenije od slike koju sugerira jednostavno pozivanje na sadašnje katastarsko stanje.
Još zanimljivija postaje usporedba Vukoijinog intervjua s njegovim tekstom „Kome i zašto smeta Herceg-Bosna?“, objavljenim 17. januara 2023. godine u Večernjem listu. U oba slučaja pojavljuje se sličan obrazac: Herceg-Bosna se predstavlja kroz kontinuitet institucija, hrvatsku konstitutivnost i pravo na vlastite političke i kulturne ustanove, dok se kritičari takvog nasljeđa prikazuju kao nositelji političkog pritiska, ideološkog monopola ili opstrukcije. U intervjuu se taj obrazac prenosi i na spor oko HNK-a, gdje se kao protagonisti takvog djelovanja označavaju bivši gradonačelnik Safet Oručević, Medžlis Islamske zajednice Mostar i muftija Salem Dedović.
Posebno je značajno što Vukoja svoju argumentaciju nastoji predstaviti kao činjeničnu i pravnu. Međutim, upravo se kod takvih tvrdnji mora insistirati na provjerljivim dokumentima, a ne samo na interpretaciji. Kada službeni inspekcijski zapisnici govore o zabrani upotrebe objekta, kada historijski katastarski plan lokalitet označava kao harem i kada su na istom prostoru pronađeni ljudski posmrtni ostaci, tada javna rasprava mora uzeti u obzir sve te činjenice, a ne samo one koje odgovaraju jednoj interpretaciji.
U tom kontekstu posebno snažan kontrast predstavlja pismo Brune Stojića iz zatvora u Grazu. Stojić, nekadašnji visoki dužnosnik ratnog aparata Herceg-Bosne, u tom pismu prihvata svoju odgovornost i izražava žaljenje zbog patnji žrtava. Posebno navodi Bošnjake kao najveće žrtve rata, priznaje vlastite pogreške i kaže da su njegova današnja razmišljanja drugačija od onih iz ratnog perioda. Istovremeno izričito navodi teritorijalni integritet i nezavisnost Bosne i Hercegovine kao neupitne te obećava da neće pokušavati revidirati činjenice utvrđene presudama međunarodnih i domaćih sudova.
Tako se otvara suštinska razlika između dva pristupa istoj prošlosti. Jedan nastoji ratne političke strukture objašnjavati kroz njihov institucionalni kontinuitet, historijsku nužnost i današnje kulturne institucije; drugi, dolazeći od čovjeka koji je neposredno sudjelovao u tim strukturama i zbog svoje uloge bio osuđen, govori o odgovornosti, pogreškama, žrtvama i potrebi da se utvrđene činjenice više ne revidiraju.
Upravo zato rasprava o HNK-u, Lakišića haremu i naslijeđu Herceg-Bosne ne bi trebala počivati na političkim interpretacijama samim po sebi. Ključno je šta o tim pitanjima govore dokumenti – i jesu li javne tvrdnje, koje se na njih pozivaju, u skladu s onim što ti dokumenti zaista potvrđuju.
Preuzeto sa preporod.info
