"Moj lijepi Adnane, imam ti samo jednu oporuku: bez obzira koju školu završiš, šta god da budeš, gdje god da se nađeš – obavezno se vrati u naručje zemlje koja ti je ostala od predaka. Nemoj nikada ostaviti tu zemlju zapuštenu."

Piše: Senaid Zajimović

Ovih dana boravim na međunarodnoj konferenciji o porodici koja se održava na simboličnom i historijski značajnom mjestu – Ostrvu demokratije i slobode, nekadašnjem Yassıadi, u Mramornom moru.

Upravo ovdje, 1960. godine, nakon vojnog puča, održano je političko suđenje protiv tadašnjeg premijera Adnana Menderesa, njegovih saradnika i ukupno 592 člana Demokratske partije (DP).

Na ovom otoku, u insceniranim procesima pod prismotrom vojske, izrečene su presude koje su prekinule jedan demokratski iskorak Turske i zauvijek obilježile njenu političku savjest.

Adnan Menderes (1899–1961.) bio je jedan od najznačajnijih političkih lidera moderne Turske. Kao osnivač i lider Demokratske partije, prvi je prekinuo višedecenijsku vladavinu Republikanske narodne partije putem slobodnih izbora 1950. godine. Bio je simbol približavanja države narodu – zalagao se za veću vjersku slobodu, razvoj infrastrukture i jačanje ruralne ekonomije.

Njegov politički narativ zasnivao se na jednostavnoj, ali moćnoj poruci:

"Yeter! Söz milletindir."
(Dosta! Riječ pripada narodu.)

Međutim, kako su godine prolazile, vlast je postajala sve centraliziranija, opozicija gušena, a društvena tenzija rasla. Dana 27. maja 1960. godine, turska vojska izvršila je državni udar – prvi u historiji Republike. Menderes je uhapšen, a godinu dana kasnije osuđen i obješen na otoku Imralı.

Njegovo smaknuće nije bilo samo politički čin – bio je to moralni udarac demokratiji i rana koja u kolektivnom pamćenju još uvijek nije zacijelila.

Danas, dok slušamo izlaganja o porodičnim vrijednostima i međugeneracijskoj odgovornosti, ne mogu da ne osjetim težinu zidova oko sebe – zidova ove nekadašnje sudnice, danas pretvorene u muzej sjećanja. Posebno me je dotakla jedna tiha poruka ispisana na zidu muzeja: oporuka koju je Adnanu Menderesu ostavila njegova nana.

Kratka, emotivna, ali snažna – poruka koja prevazilazi privatno i postaje univerzalna istina o čovjeku, zemlji i odgovornosti.

U toj oporuci, nana mu poručuje:

"Moj lijepi Adnane, imam ti samo jednu oporuku: bez obzira koju školu završiš, šta god da budeš, gdje god da se nađeš – obavezno se vrati u naručje zemlje koja ti je ostala od predaka. Nemoj nikada ostaviti tu zemlju zapuštenu. Koliko god važnosti pridaješ oproštajima, koliko se trudiš oko njih, u istoj mjeri ćeš biti nagrađen. Ne zaboravi, bavljenje zemljom je u jednom smislu bilo najuzvišenije i najvrednije zanimanje poslanika. Aman, Adnane moj, pazi – izdaja zemlje nosi tešku kaznu. Pogotovo ako čovjek kao ti, koji ima hiljade dunuma zemlje, napusti svoju farmu, ostavi je prirodi na nemilost – to bi bio neoprostiv grijeh…"

Ove riječi nisu samo savjet jedne starice. One su snažna metafora odgovornosti koju čovjek nosi prema naslijeđu, porijeklu i prirodi. U vremenu globalnih poremećaja, ekonomske nesigurnosti i otuđenja od korijena, ova poruka zvuči kao tiho upozorenje: zemlja nije vlasništvo, već amanet.

Šta ostaje kad sve utihne?

Malo je političara koji su, poput Menderesa, prošli put od narodnog miljenika do osuđenika i mučenika. Njegov život je podsjetnik da demokratija nije samo izborni mehanizam, već i kultura odgovornosti i pamćenja.

I dok hodam stazama ovog ostrva koje je nekada bilo simbol političke represije, danas obnovljenog u ime slobode i sjećanja, osjećam da se prošlost ne može ušutkati. Ona nas uči.

Oporuka jedne nane, jednostavna i gotovo zaboravljena, nadjačava sve govore jer podsjeća na ono što se ne smije izgubiti: čast, pripadnost i briga za ono što nam je ostavljeno.

U tišini ostrva, čuje se eho jednog naroda. A možda je to i eho svih nas.

(Preporod.info)