Vijesti

Novi prijevod sve tri vakufname Gazi Husrev-bega na savremeni bosanski jezik, koji je priredio akademik prof. dr. Esad Duraković, važan je izdavački i naučni događaj. U susret obilježavanju pet stoljeća Gazi Husrev-begovog vakufa ovaj prijevod pruža priliku da se ponovo vratimo dokumentima iz kojih je sve počelo. Vrijedi sebi postaviti jednostavno pitanje: koliko zapravo poznajemo Gazijine vakufname? O njima govorimo često, a čitamo ih rijetko

Uprethodnom tekstu pokušao sam pokazati zbog čega Gazi Husrev-begove vakufname treba ponovo čitati. Kada ih otvorimo kao dokumente čije odredbe i danas obavezuju u upravljanju vakufom, pred nama se pojavljuje još važnije pitanje šta znači postupati po vakufnami? Odgovor nije moguće svesti na čuvanje uvakufljene imovine i poštivanje njene osnovne namjene. Gazija je svojim vakufnamama mnogo detaljnije uredio život svoga vakufa. Odredio je ko njime upravlja, ko nadzire upravljanje, ko vodi knjige, kako se prikupljaju i raspoređuju prihodi, ko može biti postavljen na pojedine službe, koje osobine treba imati, koliko mu pripada za njegov rad, ko kontrolira odgovorne i gdje prestaju njihove ovlasti. Čitanje tih odredbi gotovo pet stoljeća kasnije otkriva iznenađujuće razvijenu kulturu institucionalnog upravljanja.

Upravljati znači donositi korist vakufu

Jedna od najvažnijih odredbi za razumijevanje Gazijinog pogleda na upravljanje odnosi se na samog muteveliju. Vakif od njega zahtijeva da vakufska dobra koristi „na najbolji i najkorisniji način“i da se trudi kako bi vakufi donosili „maksimalnu korist“. U tih nekoliko riječi sadržan je čitav koncept odgovornosti za vakufsku imovinu. Od mutevelije se očekuje da njome upravlja tako da ostvaruje najveću korist u okviru svrhe koju joj je vakif odredio. To je izuzetno važna poruka i za naše vrijeme. Vakufska imovina može biti pravno zaštićena, uredno evidentirana i fizički očuvana, a da istovremeno ne ostvaruje ekonomsku sposobnost koju bi mogla imati. Gazijina formulacija postavlja viši standard. Vrijednost upravljanja mjeri se i sposobnošću da se iz povjerene imovine, uz očuvanje njene vakufske svrhe, ostvari najbolja i najkorisnija upotreba. Takvo razumijevanje mijenja i naš odnos prema razvoju vakufa. Razvoj tada nije dodatak upravljanju, nego jedan od načina izvršavanja odgovornosti koju je vakif ostavio muteveliji.

Mutevelija upravlja, nazir nadzire

Posebnu pažnju privlači način na koji je Gazija rasporedio upravljačke odgovornosti. Dok je bio živ, zadržao je upravljanje, raspolaganje, nadzor, postavljanja, smjene i ugovore u svojim rukama. Kada upravljanje predaje Muratu vojvodi, vakufnama izričito kaže da mu povjerava tevlijet, ali ne i nadzor. Gazija tako razdvaja onoga ko upravlja od onoga ko nadzire upravljanje. Nakon toga određuje da najbolji među onima koji ispunjavaju uvjete bude mutevelija, a najzreliji prema svojim sposobnostima nadzornik, odnosno nazir. Na drugom mjestu ponovo kaže da je predao upravu „ali bez nadzora“te nadzor posebno povjerava onome ko je najbolji i najzaslužniji za tu dužnost. Pred nama je vrlo jasan princip institucionalne kontrole. Povjerenje koje je dato muteveliji veliko je, ali nije neograničeno. Onaj ko raspolaže vakufskom imovinom i donosi upravljačke odluke ima pored sebe osobu čija je dužnost da to upravljanje nadzire. U vremenu u kojem često govorimo o transparentnosti, podjeli nadležnosti i mehanizmima unutrašnje kontrole vrijedi primijetiti da ih je Gazija ugradio u organizaciju svoga vakufa prije gotovo pet stoljeća.

Najbolji i najsposobniji

Još jedan detalj zaslužuje pažnju. Kada govori o ljudima kojima će poslije njega biti povjerene odgovorne službe, Gazija koristi izraze „najbolji“, „najzreliji“, „najzaslužniji“, a izričito spominje i njihove sposobnosti. To otkriva način na koji razumije kadrovsku odgovornost. Vakufska služba je povjerenje, a izbor čovjeka dio je čuvanja tog povjerenja. Pogrešan izbor ne završava na osobi koja je postavljena. Njegove posljedice mogu osjećati imovina, institucija, službenici i korisnici vakufa mnogo godina nakon jedne kadrovske odluke. Zato je pitanje ko je najbolji za određenu službu jedno od temeljnih pitanja odgovornog upravljanja. Stručnost, moralnost, sposobnost i posvećenost nisu ukras biografije kandidata. U Gazijinom sistemu one su pretpostavke za povjeravanje odgovornosti.

Služba traži posvećenost

Posebno je zanimljiv način na koji Gazija uređuje službu hatiba i imama svoje džamije. Od njih traži da budu dobri učači Kur’ana, da ispunjavaju uvjete potrebne za namaz i hutbu, da imaju valjane manire i dobro poznaju Poslanikov sunnet, a prednost daje hafizu. Stručnost i moralne osobine povezuje s još jednim važnim zahtjevom, posvećenošću službi. Određuje da nosilac te dužnosti ne bude u službi vladara i upravitelja kako zbog toga ne bi izostala njegova redovna posvećenost obavezama. Upravo obrazloženje ove odredbe daje joj šire značenje.

“Trebalo bi uzeti Gazijine vakufname i sistematski, od odredbe do odredbe, utvrditi šta je vakif odredio, zbog čega je to odredio, kako se ta odredba izvršavala kroz vrijeme, kako se njena svrha ostvaruje danas i postoji li nešto što smo putem izgubili, zanemarili ili pretvorili u puku formu. Takvo preispitivanje ne bi bilo vraćanje u prošlost. Bilo bi vraćanje izvoru radi odgovornijeg upravljanja u sadašnjosti.

Gaziji je očito bilo važno da čovjek kojem je povjerena služba ima dovoljno vremena i mogućnosti da je redovno i kvalitetno obavlja. Sličan zahtjev vidimo i kod mujezina, za koje izričito traži posvećenost službi, poznavanje namaskih vremena i pravilno obavljanje ezana. U savremenim okolnostima taj princip vrijedi imati na umu pri svakom dodatnom poslu, funkciji ili angažmanu koji može utjecati na izvršavanje osnovne dužnosti. Mjerilo nije samo činjenica da neko ima drugi angažman. Važno je kako taj angažman utiče na vrijeme, prisutnost i posvećenost koju povjerena služba zahtijeva. Institucija može imati formalno popunjeno radno mjesto, a ipak nemati čovjeka koji mu se može stvarno posvetiti. Gazijina vakufnama podsjeća nas da između ta dva stanja postoji velika razlika.

Svaka služba ima svoju svrhu

Detaljnost kojom Gazija uređuje svoje ustanove ponekad savremenom čitaocu može izgledati pretjerana. U džamiji određuje hatiba, imama, mujezine, hafize, učače Kur’ana i zikra, najavljivača, nuktadžiju, kajjime, služitelja šadrvana i ljude zadužene za rasvjetu i održavanje. Hanikah ima stalnog šejha i svoje stanovnike, mekteb učitelja i halifu, dok imaret ima čitavu organizaciju ljudi odgovornih za hranu, smještaj putnika, skladišta, pekaru, održavanje i druge poslove. Iza tog mnoštva pojedinosti nalazi se važan princip. Svaka služba koju je predvidio vezana je za konkretnu potrebu njegovih zadužbina, uz određen posao i naknadu za njegovo izvršavanje. Organizacija je tako izvedena iz svrhe ustanove. Taj princip ostaje važan i kada se nazivi službi, tehnologija rada i institucionalni oblici promijene. Savremena sistematizacija ne mora izgledati kao ona iz 16. stoljeća, ali bi trebala dati odgovor na pitanje o svrsi određene službe i rezultatu koji se od nje očekuje.

Knjige se vode da bi se imovina zaštitila

Gazija je veoma precizan i kada govori o finansijama. Pisaru, odnosno, knjigovođi određuje naknadu za vođenje evidencije prihoda i rashoda i odmah objašnjava da je svrha te evidencije da se vakufska imovina zaštiti od oštećenja i gubitka. Računovodstvo se ovdje pojavljuje kao instrument zaštite vakufa.

Kontrola se, međutim, ne završava unutar same vakufske uprave. Gazija emiru i sarajevskom kadiji nalaže da vode računa o zaštiti vakufa i da svake tri godine od mutevelije, nazira, pisara i prikupljača prihoda traže obračun. Vakufnama zahtijeva da obračun bude izvršen ‘precizno i pažljivo’, prema pravilima i običajima dobro uređenih vakufa. Time dobijamo gotovo čitav lanac odgovornosti. Mutevelija upravlja, nazir nadzire, pisar evidentira, prikupljači prihoda odgovaraju za ono što prikupe, a izvan te strukture postoji periodična kontrola onih kojima je povjerena javna odgovornost zaštite vakufa. Izvještavanje zato nije administrativni završetak godine niti puko zadovoljavanje forme. Njegova svrha je zaštita vakufske imovine i provjera načina na koji se izvršava povjerenje.

Mutevelijina vlast ima granicu

Gazija muteveliji daje značajna ovlaštenja. U njegovim rukama su postavljanja i smjene. Upravo uz to ovlaštenje stavlja rečenicu koja zaslužuje da se pažljivo pročita. U vakufnami precizno stoji da mutevelija to može činiti „samo u onome u čemu ima pravo, a ne u onome u čemu nema pravo“. Ta kratka formulacija možda najbolje pokazuje Gazijino razumijevanje upravljačke vlasti. Funkcija daje ovlaštenje, ali sama funkcija nije izvor neograničenog prava. Mutevelija upravlja unutar granica koje je postavio vakif. Njegova vlast nad vakufom izvedena je iz vakufname i upravo je zato vakufnamom ograničena. To vrijedi i za svaku kasniju institucionalnu strukturu koja na bilo koji način učestvuje u upravljanju vakufom. Promijeniti se mogu nazivi organa, procedure i administrativni okvir, ali nijedna upravljačka instanca samim svojim položajem ne može postati vlasnik vakifove volje.

Prava onih koji služe Vakufu

Odmah nakon ograničenja mutevelijinih ovlaštenja dolazi jedna naizgled mala, a ljudski veoma velika odredba. Gazija određuje da siromašni službenik ne treba ići „do visokog suda da bi dobio prava“, osim kada je to strogo nužno. Ta rečenica govori o instituciji iz perspektive čovjeka koji u njoj radi. Vakufnama precizno određuje obaveze službenika, ali jednako ozbiljno tretira njihova prava i naknade. Čovjek od kojeg se traži da odgovorno izvršava povjerenu službu treba moći računati da će i institucija odgovorno izvršiti svoju obavezu prema njemu. Ovom odredbom sprečava se situacija u kojoj slabiji mora tražiti zaštitu od viših instanci da bi dobio ono što mu pripada. Institucionalna uređenost pokazuje se i u tome koliko je čovjeku lako ostvariti pravo koje mu je već priznato.

Vakufnama iznad funkcije

Na kraju vakufname Gazija ostavlja odredbu koja svemu prethodnom daje posebnu težinu. Nakon što je vakuf pravno potvrđen kao valjan, obavezujući i izvršan sa svim svojim uvjetima, navodi čitav niz ljudi kojima nije dopušteno da ga mijenjaju, umanjuju, suspendiraju, poništavaju njegove uvjete ili njegove prihode preusmjeravaju izvan definisane svrhe. Među njima su halifa, sultan, vezir, kralj, emir, sudija, valija, muftija, učitelj i mutevelija. Gazija potom zatvara svaki prostor za izuzetak riječima ‘ili bilo koja druga osoba’. Teško je pronaći jasniji izraz odnosa između funkcije i vakufname. Što je položaj odgovorniji, veća je obaveza da čuva ono što mu je povjereno. Nijedna titula ne daje pravo da se vakifova volja prilagođava institucionalnoj pogodnosti, trenutnim odnosima moći ili interesima ljudi koji u određenom vremenu obavljaju određene funkcije. Gazija je pobrojao upravo najviše autoritete svoga vremena da bi pokazao da vakufska volja ne prestaje važiti pred autoritetom funkcije.

Vrijeme je za analizu izvršavanja vakufname

Naravno, pet stoljeća nije prošlo bez promjena. Drugačiji su država i pravni sistem, društvene potrebe, način rada, institucionalna organizacija i ekonomsko okruženje. Neke službe koje Gazija spominje više ne postoje u istom obliku, dok se njihove funkcije danas ostvaruju na druge načine.

Zato postupati po vakufnami ne znači mehanički prenijeti organizaciju 16. stoljeća u 21. stoljeće. Za svaku relevantnu odredbu potrebno je utvrditi njenu svrhu i potom ozbiljno provjeriti na koji se način ona danas ostvaruje. U susret petstotoj godišnjici Gazi Husrev-begovog vakufa upravo bi takva analiza mogla biti jedan od najvažnijih poslova. Trebalo bi uzeti Gazijine vakufname i sistematski, od odredbe do odredbe, utvrditi šta je vakif odredio, zbog čega je to odredio, kako se ta odredba izvršavala kroz vrijeme, kako se njena svrha ostvaruje danas i postoji li nešto što smo putem izgubili, zanemarili ili pretvorili u puku formu. Takvo preispitivanje ne bi bilo vraćanje u prošlost. Bilo bi vraćanje izvoru radi odgovornijeg upravljanja u sadašnjosti.

Za to postoji i institucionalna obaveza. Član 31. prečišćenog teksta Ustava Islamske zajednice propisuje da se u upravljanju vakufskom imovinom obavezno primjenjuju odredbe vakufname i vasijjeta, odnosno odredbe Šerijata. Ako smo tu obavezu zapisali u najviši normativni akt Islamske zajednice, onda ona zaslužuje i pitanje kako je stvarno izvršavamo.

Petstota godišnjica pruža izuzetnu priliku za takav posao. Najdostojniji odnos prema Gazijinoj vakufnami neće se iscrpiti njenim prevođenjem, izdavanjem i predstavljanjem. Pokazat će se spremnošću da je otvorimo, pročitamo njene odredbe i vlastito postupanje izmjerimo prema njima. Jer vakufnama nije dokument koji govori samo o tome šta je Gazi Husrev-beg učinio prije pet stoljeća. Ona govori i šta je ostavio nama da činimo poslije njega.

Preporod