Hvala Allahu Milostivom Stvoritelju koji Svoju neizmjernu milost i oprost spušta na darežljive robove Svoje i na one koji nesebično pomažu i udjeljuju ljudima. Riječi skrušene zahvalnosti upućujemo Onome koji bolnu patnju nagovještava škrtcima i inadžijama jer Božije blagodati niječu, uporno glavu od Njegove upute okreću i od pravog puta se odmeću.
Neka je Božiji mir i blagoslov na Njegovog izabranika i miljenika, Muhammeda, s.a.v.s., na njegovu časnu porodicu i plemenite drugove koje su krasile najbolje ljudske vrline i najljepša moralna svojstva.
Božiji Poslanik, Muhmmed, s.a.v.s. veli: ,, Početak dobrote ovog ummeta se temelji na bogobojaznosti i badetu, a početak propasti ovog ummeta bit će u škrtosti i griješenju.“ (Bejheki)
Draga braćo,
Obilježavajući Dane vakufa svake godine Vakufska direkcija našu javnost iznova podsjeća na neprolazni značaj vakufa, na neiscrpni blagoslov fundamentalne duhovne i društvene institucije na kojoj se stoljećima razvija i obogaćuje naša kultura i civilizacija. Kao imovinska zadužbina vakuf je omogućio muslimanima da u različitim društveno-političkim sistemima ne samo biološki opstanu i prežive već i da osnuju, unaprijede i ostave vrijedne materijalne i kulturne tragove svog svekolikog postojanja.
Draga braćo,
Svaka nova generacija muslimana s divljenjem i odgovornošću preuzima u emanet vakufe-zadužbine svojih prethodnika, osluškujući poziv i eho dužnosti da u svom vremenu utemelji nove zadužbine za generacije koje dolaze poslije njih. Na taj način institucija vakufa se nezaustavljivo umnožava i razvija u svakom konkretnom vremenu i prostoru te poput razgranatog i obilnog ploda koristi svim članovima zajednice.
Neki članovi zajednice plodove vakufa koriste u zbrinjavanju siromašnih i gladnih, drugi sa plodnog vakufskog stabla ubiru plodove sa kojima pomažu učenike i stipendiraju studente, a nekima je vakuf ideja i inspiracija da sade, kultiviraju i oplemene njive i voćnjake sa kojih hrane ,,one koji prose i one koji ne prose“, one koji ,,ne dosađuju ljudima proseći“ i one „ u čijim imecima ima određeno pravo.“
Kada bi se jednim pogledom mogao obuhvatiti nepregledni pejzaž vakufa uvakufljenih kroz dugu i nepoznatu povijest – pred očima bi iskrsli veliki i unikatni gradovi dobročinstva, ukazale bi se impozantne građevine podignute s ciljem trajnog dobra, zabljesnuli bi nas kolosalni prizori nevjerovatne velikodušnosti znanih i nezananih vakifa koji su na trajno korištenje zajednici i društvu uvakufili sav svoj umni i materijalni kapital, imetak i dragocjenosti.
Taj nezaboravni i veličanstveni prizor ljudskog dobra zapečačen u povijesti ljudskog roda ne ostavlja ravnodušnim ni one najtvrdokornije skeptike koji s nevjericom gledaju na smisao i moć dobra.
Draga braćo,
Vakufom je obuhvaćen i premrežen svaki segment i kutak života jer vakifi podižu i grade džamije, biblioteke, bolnice, skriptorije,, imarete, hanikahe, tekije, vodovode, puteve, česme, ustanove za njegu siromašnih, slabih, obespravljenih i siromašnih.
Isti pokretački duh koji je stoljećima vakife poticao na plemenitost i čin uvakufljenja i dan-danas pokreće srca i volju bogobojaznih robova s kraja na kraj svijeta. Da nema vakufa i vakifa mnogi beskućnici i putnici namjernici u ratnim bespućima i egzodusima ne bi mogli pronaći sklonište od gladi i hladnoće, mnogi jetimi bi ostali bez opskrbe i bez krova nad glavom, a talentirani đaci ne bi bili u prilici marljivo učiti i studirati.
Draga braćo,
Iskra koja je upalila žar vjerovanja u srcima vakifa zametnuta je u divnim kur'anskim obećanjima ahiretske nagrade i priznanja veličine za njihovo djelo:
„Primjer onih koji troše svoj imetak na Allahovom putu je kao primjer jednog zrna iz kojeg nikne sedam klasova a u svakom klasu ima stotinu zrna, Allah povećava kome hoće, Allah je neizmjerno dobar i zna sve. One koji troše imetke svoje na Allahovom putu, a onda ono što potroše ne poprate prigovaranjem i uvredama, čeka nagrada u Gospodara njihova, - ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati .“ (El-Bekare, 261-262.)
,,Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi udijelili, Allah će, sigurno, za to znati. (Ali Imran, 92)
Draga braćo,
Zabilježena je izjava Džabira r.a., da nije bilo nijednog od njegovih drugova a da nije uvakufio od svoje imovine onoliko koliko je bio u mogućnosti. Dodamo li tome činjenicu da su četiri najveća mesdžida muslimana zapravo vakufi Božijih pejgambera, poziv da o vakufu kao ibadetu i instituciji vjernički aktivno mislimo i da sa vakufom krajnje pravedno i odgovorno postupamo nameće se kao naša neodložna obaveza. Šta smo istinski svoje, od onoga što znamo, imamo i što smo halal radom stekli ostavili drugima na trajno korištenje? Šta smo spremni od sebe i svojih nasljednika, bezuvjetno u Božije ime i na Njegovo zadovoljstvo, uvakufiti drugima? Ako svoj ovozemaljski život podredimo samo sebi i ličnim interesima, po ćemu će nas pamtiti potomci nakon naše smrti?
Vakuf je ispit zrelosti našeg vjerovanja i iskrenosti uvjerenja da sve što imamo, uključujući i naš život i postojanje, pripada samo Bogu Svemogućem. Vakufi koji nas okružuju u našim mahalama svjedoci su naše civilizacijske snage.To su temelji naše državnosti i potvrda državno-pravnog kontinuiteta. Sa vakufom pozdano znamo da će naša djela nadživjeti naše živote.
Svemogući Bože nadahni nas željom da budemo vakifi, primi naša dobra djela i spasi nas džehennemske kazne.
