Da Bošnjaci postaju svjesniji značaja vakufa i time svoje uloge u jačanju zajednice kojoj pripadaju svjedoče sve izraženije namjere uvakufljenja. Jedna on tih namjera je želja Hajre Denišlić, rođene Kapetanović da svoju imovinu u hajr pripiše Vakufskoj direkciji u Sarajevu.
Ona osobno, zbog bolesti, nije mogla prisustvovati samom činu potpisivanja vakufname, ali je to u njeno ime učinio suprug Sakib. Naravno, porazgovarali smo sa njime i doznali zanimljivu priču. Hajra je rođena u Kapetanovićima, na području općine Višegrad. Njena porodica je u toku Drugog svjetskog rata doživjela četničke torture, brata od 14 godina su joj ubili četnici, a kompletna porodica bila prisiljena iseliti se na sve strane svijeta. Hajrina sudbina je bila da prispije u Zvornik, gdje je o njoj dalju brigu preuzela Hatidža Begović, odgajajući je kao svoju kćer. U Zvorniku je završila osnovnu i srednju školu, da bi studije upisala u Sarajevu, gdje se potom i udala za Sakiba. Kada je starica Hatidža, koja potječe iz begovske porodice, doživjela da je njeni rođaci odbace i uzmu joj krov nad glavom, nju je rado prihvatila Hajra sa svojom porodicom, suprugom i dva sina. Na neki način to je bio dug spram onoga što je ona činila za nju. Živeći sa njima, Hatidža je često potencirala potrebu da napiše testament i zemlju i imovinu koju je posjedovala pripiše Hajri. Ova pak to nije smatrala za bitnim, jer joj se činilo, kako nam kazuje njen suprug, da će joj to biti seveb smrti. No, Hatidža je bila uporna. Jedne prilike dozvala je prijatelje za svjedoke i pravno uobličila dokument kojim je zemljište pripisala Hajri. Nekoliko dana poslije ona je umrla. Rođaci Hatidže su nastojali uzeti zemljište za sebe. Predmet su dali na sud. Ali, pravda je bila dostižna. Allah dž.š. štiti pravu stvar. Održana je rasprava u Zvorniku i Vrhovni sud BiH je potvrdio i presudio u korist Hajre.
Kao složna porodica, Sakib i Hajra, sada 73- godišnjaci koji će krajem 2013.godine obilježiti 50-godišnjicu braka, dogovorili su se da zemljište poklone, odnosno uvakufe. Sakib nam priča:
Vrijednost zemljišne imovine se kreće od 750.000 KM do 800.000KM. Dobro smo razmislili. Razmišljali smo da od tih sredstava možemo kupiti kuće i stanove i rentirati ih. Ali, to nije vječno. Plašili smo se šta poslije? Kome će zemlja ostati. Žena i ja smo imali penziju, kuću i malo bašte u Blažuju, trosoban stan. Djeca su nam bila zbrinuta i zaposlena. Svi smo se tako složili da zemljište uvakufimo. Radi se oko 12.479 kvadratnih metara ili oko 56 dunuma zemlje. Veći dio tog zemljišta od 52 dunuma nalazi se u zvorničkom polju, blizu tvornice Glinice, a pored Drine. Mi kao porodica sve radimo zajedno, nema nekih ishitrenih i samostalnih poteza.
Tako smo sjeli i odlučili uvakufiti to zemljište.
O svojoj porodici Sakib nam dalje govori:
Opredijelili smo se za islamski način života. Stariji sin se vratio iz Amerike i zajedno sa majkom i snahom otišao obaviti hadždž. Preostaje to još meni i mome mlađem sinu. Oba sina je kao male, od osam i četiri godine, na džume vodio moj rahmetli šura Nurudin. Od malih nogu su i postili tako da je to ostalo sve do danas. Stariji sin Emir je magistrirao informatiku u Americi, gdje je imao i dobar posao, ali se odlučio vratiti u Sarajevo. Sada radi u BBI banci. Mlađi sin je ostao u Americi,. Magistar je nauka i ima dobra posao. Oženjeni su. Moja porodica već više od 400 godina nastanjena je u Sarajevu. Rođen sam na Vratniku. Penziju sam stekao kao sekretar jednog odjela u Gradskom saobraćajnom preduzeću. Supruga je penziju zaradila kao profesor biologije i hemije. Sa zdravljem nije baš najbolje. Bolesna je, ima visok šećer i visok pritisak. Teže se i kreće, pa nije mogla doći. Siguran sam da smo ovim uvakufljenjem uradili pravu stvar.
Po potpisivanju vakufname od strane vakifa Hajre Denišlić Kapetanović, odnosno njenog supruga Sakiba i mr. Senajida Zajimovića, direktora Vakufske direkcije, ozvaničena je primopredaja zemljišta na opće dobro.
S. Selhanović (Preporod)
