„Oni koji imanja svoja troše na Allahovu putu liče na onoga koji posije zrno iz kojeg nikne sedam klasova i u svakom klasu stotinu zrna- a Allah će onome kome hoće dati i više; Allah je neizmjerno dobar i sve zna.“(Al-Baqara 261) „One koji troše imetke svoje u želji da steknu naklonost Allahovu i da im to postane navika-liče vrtu na visoravni na koji se izliva obilna kiša, pa daje dvostruk plod: ako ne bude kiše obilne, bude kiše rosulje- a Allah dobro vidi ono što vi radite.“(Al-Baqara 265)
Imetak koji vjernik u ime Allaha džellešanuhu daruje zajednici muslimanp>a radi općeg i zajedničkog dobra i očekujući Božiju nagradu za učinjeno dobro naziva se VAKUF. To je vremenski neograničen institut koji može imati različite forme (mostovi, česme, džamije, bolnice, sirotišta, školski domovi i slično). Vakuf je neotuđivo dobro koje se ne može prodati, naslijediti, prisvojiti i privatizirati. Osnovno načelo šerijata je da se zahtjev vakifa mora poštovati kao i sam zakon.
Ebu Bekr es-Siddik, Osman ibn Affan, Omer ibn el- Hattab, najugledniji ashabi Muhammeda a.s., ostavljajući zajednici muslimana svoju najvrjedniju pokretnu i nepokretnu imovinu potvrdili su se kao nesebični i iskreni vakifi. Njihov primjer su slijedili muslimani u svim dijelovima svijeta, pa tako i u našim krajevima tokom XV i XVI stoljeća nastaju velike zadužbine, okosnice ekonomskog i socijalnog razvoja BiH. Ko može procijeniti vrijednost zaostavštine jednog Isa bega osnivača grada Sarajeva, čime se u ekonomskom i prosvjetnom smislu može porediti investicija Gazi Husrev-bega i može li se adekvatno valorizirati kulturni i civilizacijski doprinos vakifa poput Ferhad bega Sokokolovića u Banjoj Luci, Mehmed paše Sokolovića u Višegradu, Turali bega u Tuzli i mnogih drugih znanih i neznanih vakifa.
Vakifi u formalnom smislu možda nisu bili najimućniji ljudi koje je Bosna imala, ali su svojom odlukom da dio imetka trajno daruju zajednici isti taj imetak učinili bezgranično plodotvornim i produktivnim. Jer imovina koju su uvakufljavali nije se mogla naslijediti i prodavati. Zbog toga što se imovina nije mogla otuđiti i privatizirati, upravitelji vakufa koji su riječju i djelom živjeli islamskim životom, odgovorno su čuvali zadužbine od svake uzurpacije i nestanka.
Letimičan pogled na dugačku listu vakufa koji su bili temelj socijalne sigurnosti našeg društva govore o duhu i svijesti naših predaka koji su činili sve da pomognu čovjeku da se osamostali i osposobi za normalan život.
Obratite pažnju na karakter i namjenu nekih vakufa i time će vam biti jasnija ogromna razlika stanja svijesti današnjih i nekadašnjih muslimana. U Bosni i Hercegovini su u osmanskom vaktu egzistirali sljedeći vakufi:
- vakuf iz čijih prihoda se pomaže odlazak na hadž
- vakuf za opremanje siromašnih djevojaka prilikom udaje
- vakuf za pomoć putnicima
- vakuf za izgradnju puteva
- vakuf za umobolne i gubavce
- vakuf za zbrinjavanje životinja
- vakuf za zbrinjavanje siromašnih udovica
- vakuf za slijepe
- vakuf za hljeb zatvorenicima.
Nije teško primijetiti: Civilizacija koja je brinula i osnivala fondove i fondacije za siročad, društvo koje se staralo za udovice, siromašne i slijepe, zatim društvo koje se brinulo za zbrinjavanje životinja i izgradnju puteva bilo je praktično otjelovljenje islamskog učenja o socijalnoj pravdi i solidarnosti. Muslimani su u konkretnim javnim ustanovama pružali pomoć raznim kategorijama društva i tako spašavali čast i dostojanstvo svakog čovjeka. Ako bi vrijeme zahtijevalo namjena vakufa se mijenjala, ali vakuf je zadržavao svoju temeljnu humanističku i dobrotvornu svrhu i cilj. Na primjer, godine 1866. otvorena je prva Vakufska bolnica u BiH. To je bila prva bolnička ustanova u BiH i za pet godina u njoj je liječeno oko 9000 ljudi. Nakon deset godina bolnica je pretvorena u Zavod za duševne bolesnike, a nakon Drugog svjetskog rata isti prostor je poslužio za školovanje učenika u privredi.
I danas BiH ima svoje brojne vakife, muslimane i muslimanke čija djela dobročinstva svakodnevno daju svoje neprocjenljive plodove. Zahvaljujući njihovoj nesebičnosti obrazuju se i stipendiraju naši studenti, grade se đački domovi, zasađuju se voćnjaci i kultiviraju zemljišne parcele. Kada recimo bošnjački poduzetnici izdvoje nekoliko stotina hiljada maraka za izgradnju džamije ili kada, kao prije nekoliko godina, jedan od njih izdvoji 530 000 eura za izgradnju mosta u Sloveniji, onda sa većom vjerom i nadom gledamo u svoju budućnost. Međutim, nisu samo poduzetnici i imućni upisani zlatnim slovima u vakife. Tu su desetine i hiljade onih koji od svojih skromnih plata, penzija i ušteđevina uvakufljuju svoj imetak medresama i mektebima, džamijama i haremima. Duh solidarnosti u nama još snažno živi, samo ga treba dodatno probuditi i ukazati na one koji sa pozicija vlasti i moći bespravno prisvajaju vakufsku imovinu. Tako je nad vakufskom imovinom u Socijalističkoj Jugoslaviji napravljen zločin i pljačka bez presedana. Samo na Baščaršiji srušeno je 246 vakufskih dućana. Danas moramo spomenuti i poražavajuću činjenicu da poslije agresije na našu domovinu prilikom razmatranja i usvajanja Zakona o restituciji na Predstavničkom domu niko od prisutnih Bošnjaka nije reagovao i tražio povrat i kompenzaciju uzurpirane vakufske imovine. U ukupnom zbiru oko 85% vakufa je oduzeto, a Islamska zajednica raspolaže samo sa pet i deset posto.
Zbog takvih neodgovornih pojedinaca koji zloupotrebljavaju politički položaj i društvenu funkciju neki Bošnjaci i dalje otuđuju vakufske objekte, privatiziraju vakufske zgrade, otimaju stanove i dućane za koje svako od nas zna da su pravi i autentični vakufi. Oni to i danas čine bez straha od Boga i bez stida od ljudi. Pitamo se kako takvi smiju zanoćiti i prekoračiti kućni prag, a da ih zbog onoga što čine ne proganja stalni strah od kazne Božije koja ih može stići još na ovome svijetu. Zajedno sa onima koji im omogućavaju tu besramnu pljačku oni su saučesnici u krađi hakka (prava) drugih ljudi. A nikada ne smijemo zaboraviti da se ljudski hakovi, po jasnom učenju islama, ne praštaju čak ni šehidu.
Draga braćo, afirmirajući instituciju vakufa i praksu uvakufljenja mi na najbolji način uspostavljamo temelje pravednijem i solidarnijem društvu. Povremena sadaka i sergija u džamiji ne mogu zamijeniti hiljadugodišnju praksu uvakufljenja bez koje mi kao narod ne možemo ublažiti sve izraženiji jaz između bogatih i siromašnih, niti možemo obezbijediti normalno funkcionisanje socijalno-karitativnih ustanova. Zašto danas ne bi imali vakufe za socijalno ugrožene kategorije, nezaposlene i drugo, ili zašto ne osnovati vakuf za dede muslimane i nane muslimanke koji nemaju potrebna sredstva da odu na hadž, a cijeli život provode u ibadetu i hizmetu Islamu. Zašto ne osnovati jedan finansijski stabilan vakuf za povratnike u RS? Oživimo praksu uvakufljenja i tako svima osigurajmo pravedniju budućnost. One čija će se srca nakon ove hutbe otvoriti za čin uvakufljenja napominjemo da se kompletna procedura uvakufljenja provodi unutar organa i ustanova Islamske zajednice. Ukoliko neko odluči da bude vakif, dovoljno je da prikupi dokumentaciju, napiše izjavu o uvakufljenju i sve to dostavi medžlisu IZ na dalju proceduru.
Gospodaru naš oprosti grijehe naše i neumjerenost u postupcima našim, učvrsti korake naše i pomozi nas protiv naroda koji ne vjeruje.
