Gazi-Husrev-begov vakuf: Utjecaj na razvoj društvene zajednice

Gazi Husrev-beg je svojim vakufom i svojim primjerom upravljanja povjerenom mu pokrajinom uspostavio privredne i duhovne temelje naše zajednice koji su kroz vrijeme koje je proteklo postali Gazijina ostavština u naslijeđu bosanskohercegovačkog društva kao cjeline.

Bosna i Sarajevo do dolaska Gazi Husrev-bega

Kada je sultan Mehmed II sa svojim vojskovođama 1463. godine zauzeo največe dijelove Bosne i ukinuo Bosansko kraljevstvo u to vrijeme u ovim krajevima nije bilo razvijenijih urbanih naselja.Gradovi u današnjem smislu te riječi tada u Bosni nisu postojali.Postojalo je stotinjak srednjevjekovnih tvrđava, dvoraca bosanske vlastele i kraljevske familije koje su služile u vojničke svrhe, a u podnožju nekih tvrđava koje su bile na glavnim komunikacijama tek su počela da se formiraju razvijenija naselja.

Osmanlijske vojskovođe koje su bile nosioci nove državnosti bili su zaduženi da se brinu isključivo o upravnim i vojnim prilikama u osvojenim krajevima.Ali te iste vojskovođe, vođene islamskim principom da je najbolje dobro djelo ono koje se ponavlja u budućnosi, ujedno su bili i misionari uspostavljanja vakûfa.U ovakvoj,urbano nerazvijenoj Bosni ,misija vakufa je dobila svoj puni značaj na svim poljima ljudske aktivnosti.Vakuf je kod nas bio preduslov za osnivanje raznih vjerskih,obrazovnih,socijalnih ,humanitarnih,utilitarnih i privrednih objekata koji su veoma brzo doprinijeli ekonomskom i kulturnom procvatu gradova i obrazovanju stanovništva na cijeloj teritoriji današnje Bosne i Hercegovine.Na ovaj način su postali i razvili se skoro svi naši današnji gradovi, a to se najbolje može sagledati na primjeru razvoja Sarajeva .

Prve temelje današnjem Sarajevu udario je Gazi Ishak-beg kada je kao namjesnik (1440-1463) do tada osvojenih krajeva Bosanskog kraljevstva svojom vakufnamom iz 1462 godine uvakufio objekte koje je izgradio; džamiju sa drvenom munarom,do džamije hamam,prema ulazu u džamiju preko Miljacke veliki kameni most,u produžetku mosta na desnoj obali veliki karavan saraj zvan Kolobara. Na današnjoj Bentbaši sagradio je musafirhanu, imareta i tekiju.Za izdržavanje ovoga vakufa uvakufio je novoizgrađene dućane i mlinove na okolnim rijekama i potocima.U blizini džamije stajao je i njegov konak, saraj, po kome je do tada mala nastanba Vrhbosna dobila ime Sarajevo (polje oko saraja).

Ovim prvim vakufom,pored davanja novog imena naselju ,udaren je i temelj njegovoj daljnjoj urbanizaciji koja se je,kao što vidimo i u vremenu izgradnje do dolaska Gazi Husrev-bega, zasnivala na uvakufljenjima građenih objekata.Obzirom da je područje Vrhbosne pod osmanlijsku upravu došlo još prije 1440 godine neki mladići koji su iz ovih krajeva odvođeni u Carigrad kao adžemi oglani sticali su visoke položaje, a neki su se vračali i kao namjesnici u kraj iz koga su potekli, nastojeći tada da se oduže svome narodu i kraju podizanjem vakufa.

Nakon Gazi Ishak-bega nekoliko narednih namjesnika su izgradili svaki po jednu džamiju uvakufljavajući pri tome i dućane za izdržavanje, da bi Skender paša, koji je tri puta bio bosanski sandžak, oko 1500 godine Sarajevu ostavio također jedan veliki vakuf. Podigao je jednu tekiju i uz nju imaret i musafirhanu na lijevoj,a karavan saraj na desnoj obali Miljacke na mjestu gdje se ulijeva Koševski potok.Do ovih zadužbina je doveo i vodu sa Soukbunara, a jedan rukav Moščanice je proveo preko Vratnika kroz ulicu Ploču, zatim preko Kovača i Baščaršije do Miljacke.Ovaj vodovod je opskrbljavao dvanaest javnih češama i više mlinova.Prvu medresu u Sarajevu je sagradio sandžak Firdus-beg (1505-1512) na koju i danas podsječa mahala Medreseta, a prvu apoteku je uvakufio sandžak Junuz-aga (1514-1515).Na ovaj način je zahvaljujući uspostavljanju vakufa u vremenu prije dolaska Gazi Husrev-bega Sarajevo postalo tipična orijentalna kasaba.

Iz Gazi Ishak-begove vakufname se vidi da je najveći dio današnje sarajevske čaršije tada ostao neizgrađen.Ovaj slobodni prostor je područje na kojem će dolaskom Gazi Husrev-bega 1521 .godine za sandžaka da nastane kod nas najveći vakuf i da se grad toliko razvije da dobije status šehera.

Gazi Husrev-beg i njegovo porijeklo

Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Bosne vjerovatno iz tada vodeće bosanske familije jer mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II , pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva,a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju.U dubrovačkom arhivu iz 1483 godine zabilježeno je kako Dubrovčani šalju darove Radivoju koji je tada boravio u Trebinju.Radivoj je brat carskog zeta Ferhat-bega tada već unaprijeđenog u Ferhat-agu, visokog dvorskog službenika, na kojoj dužnosti je i poginuo.Husrev-beg je još kao malo dijete ostao bez pomenutog oca koji je poginuo 1486 godine u bici kod Adene kao vojskovođa Beyazida II boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja. Majka mu je također rano umrla i pokopana je u zasebnom turbetu pokraj koga je kasnije podignuto i turbe njenog oca sultana Beyazida II. Husrev-beg je odrastao i odgojen na osmanskom dvoru, a svoje prvo zaduženje dobio je kao diplomata.Dodijeljen je kao pratnja svome daidži careviću Mehmedu koji je 1503 godine postavljen za krimskog namjesnika sa sjedištem u gradu Kefi. Kao izaslanik carevića Mehmeda išao je u diplomatsku misiju na ruski dvor. Kako već 1504 godine naprasno umire carević Mehmed, Husrev-beg je iz Kefe premješten za sandžaka u pokrajinu Skenderiju sa sjedištem u Skadru .

Poslije Skadra postavljen je za smederevskog sandžaka.Vitešku titulu gazija koja se je davala istaknutim osmanlijskim ratnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je prije dolaska u Bosnu 1521. godine zbog zasluga u osvajanju Beograda.Nakon toga ga je sultan, na njegovu izričitu molbu ,premjestio za bosanskog sandžaka.

Gazi Husrev-begov dolazak na stolicu bosanskog sandžaka se dakle desio te iste 1521.godine i uz dva kraća prekida tu je ostao sve do smrti 1541. godine. Za period od dvadeset godina, koliko je kao osmanlijski namjesnik upravljao Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje budućem Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji nakon njegove smrti izrasta, izuzimajući Carigrad, u najveći grad evropskog dijela Osmanlijske carevine sa oko 50.000 stanovnika. Gazi Husrev-begovo djelo, gledano ne samo u vremenu kada ga je dizao i gradio, impozantno je, kako po svome obimu, tako, još više po svojoj višestrukoj namjeni.

NASTANAK GAZI HUSREV-BEGOVOG VAKUFA

Gazi Husrev-begove vakufname; iz 1531. za džamiju,imaret i hanikah,iz 1537 za Kuršumliju medresu kojom prilikom je od ostatka novca nakon izgradnje Kuršumlije kupovinom početnog fonda tada najpoznatijih knjiga praktično uspostavljen i začetak Gazi Husrev-begove biblioteke,te treća vakufnama iz 1537. kada je uvakufljena dodatna imovina za izdržavanje džamije, predstavljaju dokumente koji čine pravni osnov formiranja Gazi Husrev-begovog vakufa (Vakufa) kao jedne do u detalje organizovane složene ustanove.

U svojim vakufnamama Gazi Husrev-beg je opisao sve odrednice kojima se propisuje funkcionisanje Vakufa ne propuštajući da navede ni pojedine detalje kako bi spriječio da nakon njegovog preseljenja dođe do nepravilnog korištenja uvakufljene imovine ili iskrivljavanja propisanog načina rada Vakufa.

Praveći vakufname na opisani način i formirajući Vakuf, Gazi Husrev-beg je uspostavio trajnu ostavštinu za budućnost bosanskih muslimana i kompletne društvene zajednice. U vakufnamama je detaljno opisano sve što je neophodno za trajno funkcionisanje Vakufa u tôku vremena.

Na prvom mjestu je pobrojana sva imovina Vakufa koja je uvakufljena kada su vakufname pisane.Jedan dio imovine je uvakufljenim sredstvima izgrađen neposredno nakon Gazi Husrev-begovog preseljenja (Bezistan ,Tašli han i Gazi Husrev-begov hamam ), a drugi dio imovine koji je izgrađen nešto kasnije, gradile su mutevelije od prikupljenih sredstava Vakufa (sahat kula,Morića han,Džulagin han i td.).

Pored detaljnog opisa uvakufljene imovine u vakufnamama su navedene i sve djelatnosti koje treba da se izvršavaju u Vakufu kao i objekti,odnosno institucije u kojima su uspostavljene pojedine djelatnosti i to;

Džamija i funkcije vezane za džamiju.
Hanikah (škola za derviše) i ibâdeti koji se obavljaju u hanikahu.
Imâret i musâfirhana (humanitarna kuhinja i prenoćište) sa obavezama i načinom rada.
Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja.

Navedene su i opisane sve službe u pobrojanim institucijama .

Uslovi, školska sprema i obrazovanje kandidata za zapošljavanje na pojedinim radnim mjestima su opisani do u detalje.

Određeno je pojedinačno nagrađivanje za svako radno mjesto izraženo u dirhemima (1 dirhem = 3,207 g srebra).

Određeni su dodatni vjerski ibâdeti koji treba da se obavljaju u džamiji mimo propisanih 5 vakâta namaza i opisani na koji način se provode.

Prvom vakufnamom iz 1531.godine za džamiju ,imaret i hanikah uspostavljeno je ukupno 75 radnih zaduženja.

Na osnovu onoga što je ovdje izloženo može se zaključiti da ako se Gazi Husrev-begove vakufname analiziraju sa gledišta namjene ,odnosno cilja uvakufljenja propisanog od strane Vâkifa, tada možemo konstatovati da je Gazi Husrev beg svojim vakufom zaokružio sve najbitnije aktivnosti za razvoj zajednice.Zahvaljujući vakufnamama uspostavljenom jakom pravnom utemeljenju ovaj vakuf traje u kontinuitetu punih 476 godina i ima ,počev od svoga osnivanja pa do danas, presudan utjecaj na razvoj našega društva,a što se može sagledati iz pojedinačnog opisa formiranih institucija.

Džamija i funkcije vezane za džamiju

Gazi Husrev-beg je svoje građevine počeo da gradi neposredno nakon Mohačke bitke, 1526 godine kada je u ovim krajevima bila velika koncentracija janjičarskih inženjerskih jedinica kojima je pripadao i projektant džamije,tada glavni arhitekta osmanlijskog carstva, perzijanac Adžem Esir Ali.Vjerovatno su zbog toga sve građevine koje su uvakufljene prvom vakufnamom iz 1531 godine; džamija, imaret, hanikah, mekteb i vodovod sa pratećim objektima izgrađene za tadašnje vrijeme u rekordnom roku od 4 godine.Prema običajima velikih vakufa u islamskom svijetu prvom vakufnamom su zadovoljene potrebe tadašnje zajednice za obavljanjem vjerskih ibadeta u novoizgrađenoj velelijepnoj džamiji.

Kao tekovinu islamskog načina življenja veliki graditelj i dobrotvor je posebnu pažnju posvetio vodovodu i odvodu otpadnih voda u Miljacku.On dovodi vodu sa izvora udaljenog sedam kilometara putem cjevovoda od konusnih pečenih glinenih cijevi do šadrvana ispred glavnog ulaza u džamiju,zatim do javnog toaleta izgrađenog izvan džamijskog harema.Kasnije se ovaj vodovod produžava do avlije Tašli hana i Ferhadije džamije.U tadašnjem Sarajevu je na ovom vodovodu bilo priključeno 40 javnih česama .Interesantno je pomenuti da su iste pečene cijevi ugrađene u tambur džamije ispod kubeta,kao i ispod dva manja kubeta iznad džamijskih tetima čime se je postiglo odgovarajuće pojačanje zvuka u unutrašnjosti džamije.Ovakav način pojačanja zvuka se kasnije upotrebljava i na drugim objektima (sahat kula i td).

U okviru prvog uvakufljenja bila je i zgrada mekteba izgrađena na istočnom dijelu harema džamije koji je bio namijenjen za sticanje početničke vjerske naobrazbe.U mekteb se je polazilo sa 7 godina i išlo sve dok dijete nije savladalo učiti i pisati,odnosno pravilno učiti Kur'an i napamet iz Kur'ana sve što je potrebno za obavljanje namaza i drugih obreda.Polaznici ovoga mekteba bili su poznati po pravilnom učenju Kur'ana,a čime je ujedno uspostavljen i standard vjerske poduke u drugim mektebima.

Na zaduženjima vezanim za obavljanje ibadeta u Begovoj džamiji vakfijom je propisano da bude angažovano ukupno 35 uposlenika.Za hatibsku,imamsku,muezzinske i druge vjerske ibadete propisano je da se angažuje ukupno 6 službenika.Petkom prije džume petorica hafiza lijepa glasa uče Kur'an (devrihan). Po odredbi Vakufname pomenutih 6 službenika i 5 učača devrihana treba da budu i džuzhani,a kojih ukupno treba da bude 30. Ovo znači da se pored gore opisanih stalno prisutnih službenika treba da angažuje još jedan odgovarajući broj džuzhana koji će svakodnevo da dolaze na podne namaz u Begovu džamiju i zajedno sa pomenutim drugim službenicima da uče hatmu i tevhid Gazi Husrev-begu.Također je za gore opisani mekteb predviđen i jedan muallim i njegov pomoćnik koji će u zgradi mekteba održavati mektebsku nastavu.

Što se tiče broja uposlenih na vjerskim ibadetima u Begovoj džamiji on je i danas identičan sa odrednicama iz Vakufname. U odnosu na Vakufnamu razlike postoje u broju službenika zaposlenih na održavanju u džamiji, haremu i ostalim objektima Vakufa obzirom da su se uslovi za održavanje u odnosu na vrijeme uvakufljenja bitno promijenili.

Ono što je vezano za ibadete propisane za džamiju,a utjecalo je na društvenu zajednicu je način učenja hatmi i tevhida pred duše umrlih. U Begovoj džamiji je postao običaj, u narodu široko prihvačen, da se naručuje učenje hatmi i tevhida umrlim na način kako je to propisao Gazi Husrev-beg da se uči nakon njegovog preseljenja.

U prvoj vakufnami je kao ibadet određeno da se jednom godišnje uči i mevlud u Begovoj džamiji.Interesantno je pomenuti da je kod nas ovom vakufnamom mevlud propisan 1531 godine,a da je mevlud preuzet kao zvanična svečanost osmanlijskog dvora tek sredinom šesnaestog stoljeća čime se na još jednom primjeru potvrđuje vizionarstvo Vâkifa.Gazijinom vakfijom uspostavljeno učenje mevluda vjerovatno ima za posljedicu da je učenje mevluda najomiljenija i najčešća svečanost u raznim prilikama kod bosanskih muslimana.

Prema aktuelnoj sistematizaciji danas je u GHvakufu stalno uposleno ili ugovorima angažovano ukupno 66 uposlenika. U periodu turističke sezone Uprava vakufa angažuju i dvojicu izvršilaca na poslovima prijema turista koji su kao studenti ili svršenici FIN-a kompetentni za davanje objašnjenja kako o historijatu vakufa,tako i džamije sa pratećim objektima ,te o Islamskoj zajednici u BiH i islamu kao religiji, a što su česta pitanja posjetilaca.

Može se uočiti da je povečanje broja uposlenih prvenstveno nastalo zbog današnjeg načina gospodarenja sa imovinom.Nastala je potreba za povečanjem broja uposlenih na čuvanju i održavanju imovine,a takođe su u 19-tom stoljeću oformljena i nova radna mjesta (turbedar i muvekkit) koja su nakon toga postala tradicionalna. Funkcija muvekkita je dakle uspostavljena početkom 19-tog stoljeća kada je i izgrađena muvekkit-hana.Danas su u Vakufu angažovana dva muvekkita od kojih jedan obavlja poslove muvekkita vezane za ranije uspostavljene djelatnosti u prostoriji muvekkit-hane (izrada takvima),a drugi poslove vezane za održavanje i podešavanje satnog mehanizma u Sahat kuli.

Posao stalnog turbedara je uspostavljen sredinom 19-tog stoljeća kada je između turbeta bila napravljena prostorija u kojoj je stalno boravio turbedar i čuvao, održavao i čistio turbeta. Danas je ovaj posao turbedara vezan za angažovanje prema potrebi uglavnom u toku mjeseca ramazana kada turbedar otvara i priprema Gazi Husrev-begovo turbe za svakodnevno učenje hatme Gaziji kao i za druge ibadete koji se obavljaju u ovom turbetu u toku ramazana ,a koji su također postali tradicija ovoga vakufa.

Hanikah - škola za derviše

Hanikah koji je Husrev-beg dao da se izgradi završen je prije 1531 godine.U Serezu, gdje je Gazi Husrev-beg od svoga oca Ferhat-bega naslijedio imanja ,bila je izgrađena tekija halvetijskog reda pa možemo pretpostaviti da je i Gazi Husrev-beg otac bio povezan sa halvetijama.Izgradnjom hanikaha koji je dakle namijenio za derviše halvetijskog reda Vâkif je omogućio školovanje mladića u znanjima potrebnim za derviše.Naime ,kada je Gazija došao u Sarajevo već su postojale tekije u kojima se obavljao zikr,ali nije postojala škola za derviše što čini bitnu razliku između hanikaha i tekije.Koliko je šejhova i uleme izašlo iz ovoga rasadnika islamske prosvjete to tačno nije zabilježeno,ali je jasno da je ova ustanova na obrazovanje u našim krajevima ostavila najdublje tragove.

U Spomenici Gazi Husrev-begove četiristogodišnjice 1532 godine Hamdija Kreševljaković za hanikah navodi:

“U njemu nema više ni stalnih derviša,a derviški se obredi obavljaju samo četvrtkom iza ikindije.Ovo se desilo tako ,što su neki šejhovi ujedno bili i muderisi,pa su predavali više no je od njih vakfija tražila,a tim se hanikah neopazice pretvorio u medresu,u kojoj su softe morale obavljati i derviške obrede,dok napokon nisu prevladali predmeti medrese,a derviški obredi postali sporedni.“

Danas je hanikah nakon izuzetno uspješne restauruacije ponovo zasjao punim sjajem,a dobio je i novu društveno korisnu namjenu jer se koristi kako za potrebe medrese tako i za povremene izložbe,prijeme i prezentacije.

Imâret i musâfirhana

Prije prvog uvakufljenja na zapadnoj strani od džamije izgrađena je kao jedinstven četverougaoni objekat sa unutrašnjom avlijom,zgrada „Imaret“ koju danas oivičavaju četiri ulice;Sarači,Gazi Husrev-begova,te Mudželiti Veliki i Mali.

Prema islamskim običajima imaret je bila kuhinja u kojoj se sprema hrana za siromašne putnike,đake mederese,ali i razne ugledne goste kao i službenike vakufa koji posjeduje imaret.Ovo možemo sagledati i iz slijedećih citata iz obadvije vakufname.

„Gornja musafirhana određuje se za prebivanje putnika po običaju drugih muslimanskih imareta,naime za ulemu, šejhove, dobre ljude i visoke plemiće, napokon za siromahe,garibe i miskine.U ovome imaretu kuhati će se svako jutro i veče čorba.“

„Iz ovoga imareta određuje Vakif,da se imade svim službenicima džamije imareta,izim mutevellije, davati dnevno 2 kevčije čorbe i to jedna jutrenja,a druga večernja te četiri hljeba.“(1531)

„Zatim odredi da se svakomu ,ko stanuje u medresi:muîdu,učenicima i bevvabu daje od jela što se kuhaju u imaretskoj kuhinji ujutru i uvečer dvije čorbe......“(1537).

U knjizi Spomenica Gazi Husrev-begove četiri-stogodišnjice iz 1932 godine Hamdija Kreševljaković je naveo da je u imaretu prema vakfiji zaposleno 18 službenika i da sa malim izuzetkom ove službe prelaze sa oca na sina.

Današnji izgled objekta imaret je ,nakon mnogobrojnih požara u kome su originalni imaretski objekti često gorjeli i do temelja,dobio oko 1836 godine.Tada je Ahmed Munib–ef Glođo ( umro 1845.godine u izgnanstvu na Kreti) koji je u to vrijeme bio mutevellija, od prikupljenih vakufskih sredstava veoma uspješno obnovio sve izgorjele vakufske građevine i na zapadnoj strani ovoga objekta dao da se izgradi zgrada na sprat gdje je na tome spratu napravljena i prostorija sa mihrabom (današnji lijevi dio sprata kafane „Aeroplan“) u koju je tada smješten hanikah jer se je medresa proširila i na zgradu hanikaha. Funkcija musafirhane u ovim prostorijama ukinuta je nakon austrougarske okupacije tako da možemo konstatovati kako se zbog nagle promjene društveno-političkih odnosa musafirhana nije mogla da pretvori u modernije prenočište humanitarnog tipa.Funkcija imareta se je zadržala do 1943 godine kada je ova kuhinja prestala sa radom zbog ratnih okolnosti i nedostatka sredstava.

Do danas je od tradicionalnih djelatnosti imareta koje su ostale u sklopu pomenutih zgrada jedino opstao javni toalet koji ovaj vakuf kontinuirano održava.Ovaj toalet je ostavio najdublji trag na svijest i opštu kulturu društvene zajednice,od naroda je prozvan Begove hâle ,od osnivanja napajan pitkom vodom i sa obezbijeđenim odvodom otpadnih voda,te besplatnim korištenjem,predstavlja nezaobilazan cilj mnogih organizovanih turističkih posjeta koje su, na tako očitom primjeru urbane kulture, popraćene veoma pozitivnim tumaćenjima o historijatu naše urbanizacije .

Potrebno je uočiti da se u prvoj vakufnami nakon džamije najveći značaj po broju uposlenika i propisanim im obavezama daje službenicima imareta sa musafirhanom.Za ovu ustanovu Vakufa i njene djelatnosti predviđena su 22 zaposlena koji imaju i svoga starješinu šejhu-l-imaret-a ,sa plaćom od 8 drahmi dnevno ,pa iz toga možemo da sagledamo veliki značaj koji se ovom vakufnamom daje imaretu.Kako je zbog značaja funkcije šejhu-l-imareta ova služba jedno vrijeme po uspostavljenoj tradiciji bila nasljedna, to je na društvenu zajednicu ostavilo traga tako što je do kraja 19. stoljeća u Sarajevu postojala veoma ugledna porodica Imaretlić.

Zahvaljujući organizovanju i održavanju u okviru Islamske zajednice dio funkcije imareta koji se odnosi na ishranu učenika medrese prešao je u Đulagin dvor gdje je smještena medresa sa internatom i uspostavljena savremena kuhinja.

Funkciju imareta koja se odnosi na svakodnevnu prehranu „siromaha,gariba i miskina“ danas Uprava Vakufa nastoji da ispuni organizovanjem što većeg broja iftara u kuhinji medrese za vrijeme mjeseca ramazana.Do sada je taj broj iftara za ramazan bio cca 6000, a što preračunato na cijelu godinu daje 20 humanitarnih obroka dnevno.

Medresa i funkcije medrese u oblasti obrazovanja.

Nekoliko godina nakon završetka džamije, tačnije 943./1537.godine svojom drugom vakufnamom Gazija određuje 700.000 dirhema za izgradnju medrese naspram glavnog ulaza u svoju džamiju.Na osnovu kaligrafski isklesanog natpisa iznad ulaznih vrata u medresu može se doznati da je bila završena u rekordnom roku od godinu dana jer je na natpisu uklesana 944. hidžretska godina.

Ovom drugom vakufnamom koja se odnosi kako na izgradnju zgrade medrese i njeno izdržavanje tako i na organizovanje medrese kao ustanove, za rad u medresi planirane su u tadašnjim uslovima svega 3 službe; muderris medrese, muîd i bevvab . Ovo znači da je u to vrijeme nakon formiranja medrese i zaokružavanja svih službi u skladu sa vakufnamama, na poslovima u GHvakufu bilo uposleno ukupno 78 službenika.Vezano za vakufnamom propisanu službu muîda,pomoćnika muderrisa medrese,u Sarajevu je do nedavno postojala veoma ugledna kadijska porodica Muîdović.

Kako je danas GHmedresa moderna srednjoškolska ustanova sa kompletnim nastavnim kadrom i predmetima koji daju zakonom propisano srednješkolsko obrazovanje, to je današnja Gazi Husrev-begova medresa najbolji primjer utjecaja jedne vakfijom uspostavljene ustanove na razvoj društvene zajednice.Ova vakufnama za medresu je u svojim odrednicama upravo nalagala da se nastavni program osavremenjava prateći duh vremena i prilike.U ovoj vakufnami je napisano;

“Neka im muderris predaje tefsir,hadis,ahkjam ,usul,meani ve bejan,kjelam i ostalo što bude iziskivao običaj (urf) i mjesto (mekam)“.

Gazijina medresa je u doba formiranja i praktično sve do austrougarske okupacije bila jedinstvena školska ustanova na Balkanu i po rangu joj nije bilo premca sve do samog Carigrada jer je po tadašnjem programu spadala u više škole .To se vidi i iz naredbe bosanskog valije Jegen Mehmed paše kada naređuje da kandidat za šerijatskog sudiju mora da ima završenu Husreviju medresu.

U njoj se je kao i u drugim medresama velikih islamskih gradova učilo po tradicionalnom sistemu ,metodama i rasporedu koji je bio primjenjivan kod večine islamskih naroda.Neki su svršenici ove medrese odlazili i na dalje studije u veče islamske centre,obično Istanbul ili Kairo ,a odakle su se vraćali kao najviši alimi koji su se zatim posvećivali obrazovanju sredine iz koje su potekli. Zbog toga se danas Kuršumlija medresa sa pravom može smatrati pretečom razvoja nekih disciplina na današnjem Pravnom fakultetu,disciplina na Katedri za izučavanje orjentalnih jezika,kao i direktnim preduslovom za nastanak i razvoj Fakulteta islamskih nauka.

Nastanak i razvoj biblioteke

Gazi Husrev-begova biblioteka je praktično osnovana istom vakufnamom kojom je osnovana i medresa.U vakfiji za medresu od 943./1537. godine Vâkif je uvakufio 700.000 dirhema i odredio da se za 400.000 dirhema sagradi medresa,a da se ostatak od 300.000 dirhema izdaje pod rebah i da se od toga prihoda izdržava medresa. Obzirom da je suma od 400.000 dirhema bila više nego dovoljna za izgradnju medrese (1dirhem=3,2 grama srebra, a srebro je nekada imalo daleko veču vrijednost nego danas) to se u ovoj vakfiji dalje nalaže;

„Što preteče od troškova za izgradnju,neka se za to kupi dobrih knjiga,koje će se upotrebljavati u spomenutoj medresi,da se njima koristi ko ih bude čitao i da iz njih prepisuju oni ,koji se bave naukom.“

Od toga vremena pa sve do 1863 godine biblioteka je služila potrebama medrese i hanikaha da bi se za vrijeme namjesnikovanja Topal Osman paše 1863 godine na njegovu inicijativu, prenijela u novodograđenu prostoriju ispod munare Begove džamije dimenzija 7X5 metara.Tom prilikom je napravljen i pečat biblioteke sa urezanom 1280. hižretskom godinom kojim su opečačeni svi materijali.U Gazi Husrev-begovom vakufu je tada osnovano novo radno mjesto bibliotekara, a kasnije mu je pridodat i pomoćnik.Na ovaj način je Gazi Husrev-begova biblioteka postala javna ustanova,dostupna svim građanima odnosno široj društvenoj zajednici.Važno je napomenuti da je plemeniti Vâkif ponovo svojom ličnom inicijativom dao i smjernice za način prikupljanja rukopisa.Naime,bez obzira na mnogobrojne i velike požare koji su uništili prvobitni fond u biblioteci postoji nekoliko uvakufljenih primjeraka rukopisnih knjiga sa bilješkama da ih je uvakufio Husrev-beg sin Ferhat-begov.

Formiranjem javne biblioteke 1863.godine odmah se je otpočelo sa objedinjavanjem i drugih uvakufljenih knjiga na jednom mjestu.Tako su, odmah nakon dobivanja javnog statusa ,u biblioteku smještene i uvakufljene knjige kadijâ Muhamed Baki-ef Džine i Salih Izet-ef. Hromića.Za ove knjige je napravljen pečat sa istom 1280. hidžretskom godinom,a sa imenima vakûfa kojima pripadaju.Zbog regulacije obale Miljacke 1897 godine kod Ćumurije ćuprije porušena je velika kamena zgrada biblioteke Abdulah-ef Kantamirije uvakufljena 1188./1774. godine.Knjige iz ove biblioteke su prenešene u Gazi Husrev-begovu i označene njenim pečatom sa kataloškom naznakom iz koje biblioteke potiču nakon čega je ovakav način registracije sabranih djela i rukopisa postao uobičajen.

Veliko literarno obogaćenje biblioteke nastalo je 1910 godine kada se ispred Careve džamije gradila zgrada ulema medžlisa.Tada je u haremu ove džamije srušena šestougaona zgrada pod kubetom u kojoj je bila smještena biblioteka koju je 1173./1759. godine osnovao Osman Šuhdi-ef Bjelopoljac.Veliki značaj preuzete bibliotetske građe je što su pored knjiga Šuhdi-efendije tu bili smješteni i sidžili sarajevskog šerijatskog suda od kojih je najstariji iz 959./1552. godine.Pored ovoga, najznačajnija uvakufljenja u prvoj polovini dvadesetog stoljeća su bila; 1902. godine kada su u Sokolovićima kod Višegrada pronađena 23 džuza Kur'ana Mehmed paše Sokolovića, a nakon što je 1928. godine izumrla muška loza familije Dženetić pruzeta je i biblioteka evladijet vakufa Mustaj-bega Dženetića. Značajna obnova biblioteke je bila i 1931 godine nakon smrti Muhamed Enveri-ef Kadića kada je pored rijetkih štampanih knjiga i kompletnih godišnjaka svih časopisa štampanih do tada u BiH dobijena i hronika historijskih događaja od dolaska osmanlija na Balkan pa sve do 1918. godine,a koju je pisao sam Kadić.Tada su prostorije biblioteke pored munare džamije postale pretijesne pa je Kadićeva biblioteka bila smještena u jednoj sobi medrese dok se kompletna biblioteka nije prenijela u lijevo krilo zgrade Ulema medžlisa u haremu Careve džamije, gdje se je 1949 godine proširila u cijelom lijevom krilu ove zgrade.

Proces objedinjavanja najvažnijih rukopisa u GH biblioteci nastavio se je i u toku Drugog svjetskog rata kada su otkupljene dvije vrijedne biblioteke Handžića i Hatibovića,1941 godine je iz Elči Ibrahim pašine biblioteke iz Travnika prenešeno 300 vrijednih rukopisa, a nakon rata je 1950 godine prenesena iz Mostara vrijedna Karadžoz-begova biblioteka.

Skupljanje bibliotetske građe kontinuirano se odvija sve do danas. Kao što iz navedenih primjera vidimo Gazi Husrtev-begova biblioteka je u toku vremena bila sabirna matica zahvaljujući kojoj su se sačuvale i druge značajne bibilioteke i vrijedna djela u posjedu pojedinaca koja bi inače bestragom nestala.Historijat ove biblioteke je najeklatantniji primjer utjecaja jedne vizionarske ideje izražene prilikom pisanja vakfije za medresu, na osnovu koje je prvo nastala biblioteka za potrebe medrese i hanikaha,ali i „ da iz njih prepisuju oni ,koji se bave naukom.“

Na opisani način je u proteklih 470 godina zahvaljujući ideji Vâkifa i učešću kompletne društvene zajednice nastala jedna od najznačajnijih biblioteka orjentalnih rukopisa u svijetu.

Vakufska bolnica-Hastahana

Pred kraj osmanlijske uprave od sredstava Gazi Husrev-begovog vakufa izgrađena su dva objekta Hastahane ,odnosno vakufske bolnice ,na uglu ulica Halilbašića i Nadmlini.Ovi objekti su 1972 godine proglašeni jedinstvenim spomenikom kulture kao prvi objekati takve namjene u našim krajevima.

Gradski zavod za zaštitu i uređenje spomenika kulture u Sarajevu u obrazloženju Rješenja koje je potpisao tadašnji direktor Zavoda Alija Bejtić je između ostalog napisao;

„Vrijednost ovoga objekta kao spomenika kulture nalazi se ne samo u značaju specifične arhitekture epohe u kojoj je građen /tlocrtno rješenje),već i u istorijskoj činjenici da je to prva bolnica na tlu Bosne i Hercegovine,koja je predstavljala osnovu zdravstvene zaštite u drugoj polovini XIX vijeka i organizovani medicinski rad evropske orjentacije.Interes zajednice da objekat stavi pod zaštitu nalazi se u toj istorijskoj činjenici.“

Danas je veći objekat u potpuno ruševnom stanju i potrebno je izvršiti temeljitu obnovu,a drugi ,manji objekat, je moguće renovirati. Obzirom da se radi o objektima u kojima je nakon izgradnje organizovana prva bolnica,pa dakle spadaju u vakufske objekte humanitarnog, a ne privrednog karaktera, JU Zavod za hitnu medicinsku pomoć Kantona Sarajevo je predložio da se uradi takva restauracija koja bi omogućila da se objekat ponovo stavi u funkciju zdravstvenih potreba.Zbog prijeke potrebe za jednim punktom hitne medicinske pomoći na području Općine Stari Grad, Rijaset IZ,Vakufska direkcija i Uprava GHvakufa su u potpunosti podržali inicijativu da se objekti ranije Hastahane obnove i revitaliziraju na takav način da se mogu ustupiti na korišćenje ovome Zavodu.

VAKUFSKI OBJEKTI PRIVREDNOG KARAKTERA

Gazi Husrev-beg je u svojim vakufnamama predvidio da izdržavanje osnovanih hajrata Vakufa (džamija ,hanikah,imâret,musâfirhana,medresa i biblioteka ) bude finansirano; pored tada uvakufljenog novca za koji je propisao kako da se koristi i kome da se pozajmljuje, u prvom redu iz direktnih novčanih prihoda Vakufa.Ovaj prihod treba da se ostvaruje od imovine koja je i uvakufljena u svrhu ostvarivanja prihoda, dakle od imovine kojoj je već tada određen isključivo privredni karakter.

Vâkif zbog toga podiže brojne dućane u neposrednoj blizini svoje džamije u kojima stotine vještih ruku kuju, šiju, vezu i trguju. Sarajevo se time pretvara u bučnu trgovačko-zanatsku košnicu i čuveno tržište u koje svakodnevno stižu bogate trgovačke karavane koje odnose i donose robu, sirovine i gotove proizvode.Također je predviđeno da se ova imovina pravilnim održavanjem i dobrim upravljanjem stalno oplođuje i povečava.Zbog toga je u vakfijama detaljno opisan način upravljanja Vakufom kao i nadležnosti šerijatskog suda i predstavnika vlasti.

Poznato je da je Gazi Husrev-beg za izdržavanje vakufnamama ustanovljenih hajrata pored ogromnog imetka koji je lično u Bosni posjedovao i onoga koji je naslijedio od oca Ferhat-bega u Egejskoj Makedoniji, od sultana Sulejmana zatražio da uvakufi i neka državna zemljišta (erdu-l-emirijje) koja su mu kao hâs u Bosni bila data na uživanje. Mulknamom sultana Sulejmana ova zemljišta su mu upisana u mulk da bi ih kao svoje vlasništvo mogao uvakufiti radi ostvarivanja dodatne dobiti za izdržavanje hajrâtâ. Na taj način su ogromni zemljišni prostori u Bosni pridodati imetku Vâkifa radi uvakufljenja. Ovu mulknâmu potvrdili su i svi nasljednici sultana Sulejmana.

Ubrzo nakon Gazi Husrev-begove smrti ,mutevelije koje su dalje upravljale vakufom, u prvo vrijeme od uvakufljenog novca,a zatim od vakufskih prihoda , završavaju građevine koje su očito bile planirane od strane samog Vâkifa. Tako je neposredno nakon Gazi Husrev-begove smrti završen GH bezistan i Tašli han koji se pretvaraju u nadaleko poznat trgovački centar,a malo iza toga i hamam koji je na dobrobit svih stanovnika Sarajeva bio u upotrebi sve do 1914. godine. Kroz daljnju historiju Uprava vakufa,kako joj je to vakfijama i naloženo ,sama planira unapređenje i razvoj Vakufa.

Drugi objekti privrednog karaktera koji su razvojem Vakufa izgrađeni do kraja osmanlijskog perioda ili su bili otkupljeni od drugih vlasnika su :Ikindži yeni han (Džulagin han),Morića han,Kolluk han(Hotel Stari Grad),han izmedu ulica Kračule i Tellali.Objekti privrednog karaktera koji su stečeni u vlasništvo od dolaska austrougarske monarhije do početka Drugog svjetskog rata su;Gazi Husrev-begova palata,palata u pseudomaurskom stilu u ulici Kulina Bana,poslovno-stanbena zgrada na uglu ulica Mula Mustafe Bašeskije i Edhema Mulabdića,poslovno-stanbena zgrada na uglu ulica Kulovića i Branilaca Sarajeva i stanbena zgrada u ulici Sime Milutinovića.Jasno je da su pobrojani objekti, obzirom da se svi nalaze u strogom centru Sarajeva i imaju poslovni i djelimično stanbeni karakter,bitno utjecali na razvoj odnosa između Vakufa i drušvene zajednice kao cjeline.

U ovom periodu je Vakuf svojim sredstvima izgradio na mjestu Džulaginog hana zgradu mekteba koja je useljena 1897. godine.Duž ulice Mula Mustafe Bašeskije 1931.-1932.godine izgrađeno je još jedno krilo ove velike zgrade.Danas je u ovim zgradama nakon niza restauracija smještena GH medresa sa internatom.Također je izgrađena i nova zgrada mekteba u ulici Ćemerlina u kojoj je danas smješten dio FIN-a.

(Detaljaniji opis ovdje pobrojanih objekata sa historijatom dat je u brošuri GAZI HUSREV-BEGOV VAKUF ili na www.vakuf-gazi.ba).

RESTITUCIJA KAO PREDUSLOV RAZVOJA VAKUFA I DRUŠTVENE ZAJEDNICE

Iz svega što je izloženo u prethodnim poglavljima može se konstatovati da je pitanje svih pitanja za reintegraciju i dalji ekonomski napredak ovoga kao i svih drugih vakûfâ sprovođenje restitucije oduzete imovine,ali restitucije koja bi se bazirala na standardima usvojenim u svijetu.Ovo znači da ukoliko oduzeta imovina fizički postoji tada treba da se izvrši povrat te imovine ranijem vlasniku ,osim u izuzetnim slučajevima kada bi povratom bili narušeni vitalni interesi države.Tada izvorni vlasnik treba da dobije pravičnu novčanu ili odgovarajuću naturalnu kompenzaciju.

GH vakufu je u periodu od 1918 do 1958 godine oduzeta ogromna imovina koja se po svome karakteru može podijeliti na stanbeno-poslovne objekte i dućane u Sarajevu i na zemljišno šumski posjed u predjelu između Tešnja,Teslića i Doboja.

Zemljišno-šumski posjed

Iz referata koji je povodom proslave četiristogodišnjice GH vakufa 1932. godine održao vakufski šumski referent ,ing.Aleksandar Vundsam citiram slijedeće.

„Današnji posjed iznaša prema gruntovnici 151.700 dunuma i 470 m² od čega otpada:

na šume 141.709 dun.i 167m²;na pašnjake,oranice,bašće i na neproduktivno zemljište 9.991 dun. i 306m²,a prema tome je taj vakuf največi privatni posjednik,ne samo u Drinskoj banovini,nego uoće na čitavom području Bosne i Hercegovine.“ ......

„Stručna uprava u vakufskim šumama vođena je do konca godine 1930 po državnim šumskim organima sreskog načelstva u Tešnju,a tek na osnovi novog zakona o šumama osnovana je samostalna vakufska šumska uprava sa sjedištem u Tedinom hanu i sa privatnim šumarskim osobljem.“ .......

„Agrarne operacije oko ustupa vakufskog zemljišta po zakonu o beglucima nisu još zaključene,dosada likvidirana otkupnina ,koju je vakuf iz ovoga naslova naplatio od države u formi beglučkih obligacija,iznaša nominalnu vrijednost od din.5,838.500,što osigurava godišnji 6% prihod od din 350.250.“

GH vakufu je u periodu 1918-1933 godine tadašnjom agrarnom reformom oduzet ogroman dio opisanog posjeda. Gore naveda ukupna suma potraživanja koja je određena do 1932.godine,kao i kasnije izdati vrijednosni papiri, praktično nikada nije naplaćena. Iz gornjeg citata vidimo da je 1932. godine, kada još nije bila određena ukupna otkupnina jer je ukupni iznos određen tek u godinama nakon donošenja posljednjeg zakona iz 1933.godine, Vakuf potraživao 5,838.500 vrijednosnih papira sa godišnjom kamatom od 350.250 din.U to doba je zlatnik od 6,45 grama zlata vrijedio 300 din što pretvoreno u zlato daje godišnju kamatu od 350.250/300=1.167 zlatnika .

U dokumentaciji Uprave Ghvakufa postoji potvrda DRŽAVNE INVESTICIONE BANKE FNRJ,DIREKCIJA ZA DUGOVE,uvedena pod brojem V-39871/3643,od 11 avgusta 1947. godine kojom se potvrđuje Upravi GHvakufa da je ova banka zaprimila vrijednosne papire u iznosu od predratnih 13,895.500 DIN.Pretvoreno u zlato to daje iznos od 46.318 pomenutih zlatnika,a što po aktuelnoj vrijednosti zlata iznosi10.189.960 KM.

Na osnovu Agrarnog zakona je bilo predviđeno da se isplata obavlja u narednih 50 godina sve dok se ne završi sa odobrenim iznosom otplate.Nažalost,aktuelnim konceptom državnog Zakona o restituciji su obligacije kao neizmirena potraživanja izbačene iz ovog Zakona.Obzirom da ovakva potraživanja nisu ni predmet sukcesije imovine iza SFRJ,ovim postupkom, koji je zasnovan isključivo na političkoj odluci, stvorila se je pravna situacija u kojoj takve neizmirene obaveze današnje države kao sukcesora ranije za područje BiH treba da nepovratno propadnu.

Obaveza GHVakufa je da ukazuje na ovu nepravilnost zbog toga što potražuje veliki iznos nenaplaćenih obligacija, a i zbog toga što su do ovog posljednjeg zakona svi raniji prijedlozi Zakona o restituciji i to u oba entiteta, priznavali obligacije kao pravno utemeljenu obavezu i predviđali finansijsku kompenzaciju. Uvrštavanjem obligacija u restituciju bi se konačno riješio pravni problem otkupa koji je započeo, u kome je jedna strana uknjižila zemljište u vlasništvo , dok druga strana nikada nije naplatila predviđenu kompenzaciju. Čak se u aktuelnom Prijedlogu Zakona o denacionalizaciji predviđa i dodatna diskriminacija u odnosu na ranije vlasnike tako što je ovim Zakonom predviđeno da se zemlja koja je opisanom agrarnom reformom oduzeta ranijim vlasnicima (vakufima i nekim posjednicima) i podijeljena zemljoradnicima,a zatim 1946. godine socijalističkom agrarnom reformom od zemljoradnika oduzete površine iznad 10. hektara,sada te oduzete površine vraćaju zemljoradnicima,a raniji vlasnici kao pravna lica i građani drugog reda nemaju pravo da naplate propisana obeštećenja.

Što se tiče dijela posjeda koji je oduzet agrarnom reformom iz 1945/46 godine u površini od cca 35 hiljada dunuma to je imovina koju Vakuf danas potražuje u naturalnom obliku.Najveći dio ovoga posjeda (Općine Doboj i Teslić) danas koriste JP Srpske šume i potpuno je neizvjesno da li će konceptom predstojećeg državnog Zakona o restituciji ovakva imovina da se vraća izvornim vlasnicima ukoliko je u kontinuitetu koriste javna preduzeća.

Pribavljanjem dokumentacije za ovaj zemljišni posjed konstatovali smo da je Rješenjem o agrarnoj reformi iz 1945 godine izuzeto od oduzimanja,odnosno ostavljeno u vlasništvu Vakufa 300 dunuma šume za izdržavanje Begove džamije.Međutim ovaj neoduzeti dio posjeda koji se nalazi u Općini Doboj nikada nije predat na upravljanje Vakufu.Od tada do danas je cca 50% površine uzurpirano od privatnih lica i na njih kao korisnike uknjiženo u katastar,a cca 50 % površine koriste JP Srpske šume.

Dio ovoga posjeda koji je u općini Tešanj uglavnom predstavlja obradivo zemljište i koristi ga domaće stanovništvo koje je upisano kao katastarski posjednik,a GH vakuf se u gruntovnim knjigama još uvijek vodi kao vlasnik obzirom da je zemljište izvan gradskog područja i nije nacionalizovano 1958 godine. Aktuelne probleme uzurpacija ovakvog vakufskog zemljišta zbog izgradnje velikoga broja kuća i drugih objekata u području oko Tešnja rješavamo priznavanjem uzurpacija na bazi dosjelosti i to na površinama zemljišta koje zauzimaju kuće i okućnice , a za preostale neizgrađene zemljišne površine koje stanovništvo obrađuje očekujemo da se rješenje definiše u okviru restitucije.

Imovina oduzeta u Sarajevu

U Sarajevu je GHvakufu 1958 godine Zakonom o nacionalizaciji poslovno-stambenih zgrada i građevinskog zemljišta oduzeto:

Poslovnog prostora 9.948 m²
Stanbenog prostora 9.476 m²
Građevinskog zemljišta 8.885 m²

Oduzeta imovina se nalazi u ulicama oko Begove džamije i njenoj neposrednoj okolini kao i u dijelu centra grada koji je izgrađen u austrougarskom periodu.

Zadnjih godina su dijelovi nekih nacionalizovanih objekata od strane općine dati na korišćenje Vakufu obzirom da su oslobođeni od dosadašnjih korisnika.Na ovaj način u Gazi Husrev-begovoj palati Vakuf koristi samo dio prizemlja koji smo adaptirali i izdali za robnu kuću TERRANOVA.U poslovno-stanbenoj zgradi u Kulovića ulici Vakuf izdaje kompletno prizemlje, nakon adaptacije i stan na prvom spratu.Preuzet je i objekat ranijeg hotela „Stari Grad“ koji je nakon temeljite adaptacije iznajmljen raznim zakupcima.

Kod nacionalizovanih stanbeno-poslovnih objekata u pretstojećem procesu restitucije nema nikakvih zapreka da se vrate u vlasništvo Vakufa zajedno sa stanovima, onako kako su i nacionalizovani. Kako se objekti GHvakufa nalaze u strogom centru Sarajeva svi stanovi u ovim objektima se praktično mogu smatrati poslovnim prostorima.Neki od ovih stanova su već registrovani na poslovne djelatnosti tako da bi bilo kakva nadoknada sa zamjenskim stanovima bila na nenadoknadivu štetu GH vakufa.Dobivanjem zamjenske imovine na nekom drugom mjestu praktično bi se onemogućila potencijalna poslovna perspektiva GH vakufa koja realno postoji ukoliko bi se sprovela zakonom predviđena naturalna restitucija.Kod ovakvog rješenja restitucije današnji stanari u nacionalizovanim stanovima bi mogli da ostanu stanovati kao zaštićena kategorija stanara (bez plaćanja ekonomske kirije) sve dok im država ne obezbijedi adekvatne zamjenske stanove.

Što se tiče poslovnih objekata ili pojedinačnih dućana izgrađenih u osmanlijskom vremenu potrebno je uočiti da su pored imovine kojom je u potpunosti gospodario Vakuf postojali i specifikûmi u ugovornim odnosima između Vakufa i zakupaca.Obzirom na ranije pomenute mnogobrojne požare koji su uništavali vakufsku imovinu Vakuf je izgorjele objekte,u nedostatku vakufskih obrtnih sredstava, često davao pod idžaretejn zakup kroz koji je zakupac svojim sredstvima revitalizirao već postojeći stradali objekat. Vakuf je ostajao vlasnik objekta i iznajmljivao ga zakupcu,ali u ovakvom slučaju sa mogućnošću naslijeđivanja zakupnog odnosa od strane članova familije zakupca.

Isto tako je Vakuf u nedostatku sredstava za investicije svoje prazne placeve davao pod mukata zakup kod koga je zakupac plaćao, obično jednom godišnje, ugovorenu zakupninu samo za zemljište,a postajao je vlasnik izgrađenog objekta koga je naslijeđivala njegova familija kao svoju imovinu izgrađenu na vakufskom zemljištu.

Objašnjeni odnosi zâkupa su morali da imaju svoj kontinuitet što je danas zbog minulih ratova na ovim prostorima kao i rušenja dijelova sarajevske čaršije u socijalističkom periodu kod imovine GH vakufa veoma rijedak slučaj.Zadržali su se samo pojedinačni slučajevi ranijih mukâtâ i to uglavnom kod nasljednika starih zakupaca koji,zbog nasljeđivanja porodičnog zanatstva koje se je razvilo upravo zahvaljujući trajnom zakupnom odnosu sa Vakufom, u kontinuitetu koriste svoje objekte.U ovakvim slučajevima Vakuf u procesu restitucije očekuje takvo rješenje koje će omogućiti ponovno izdavanje neotuđivog vakufskog zemljišta.

Na ranije opisani način su mnogobrojni idžaretejn zakupi u Gazi Husrev-begovom bezistanu prekinuti uoči i u toku Drugog svjetskog rata , više se sa istim zakupcima nikada nisu ni uspostavljali tako da je od strane starih zakupaca odavno prestao da postoji kontinuitet korišćenja prostôrâ. Poslije drugog svjetskog rata socijalistička vlast je renovirala bezistan i predala ga na korišćenje društvenom preduzeću. Nakon agresije 1992-1995 godine,Gazi Husrev-begov vakuf je u kooperaciji sa Općinom Stari Grad kao izvorni vlasnik objekta renovirao unutrašnjost i napravio nove poslovne prostore .Ugovorom o zajedničkoj investiciji je predviđeno da Općina svojih 50% ulaganja naplati kroz višegodišnje iznajmljivanje jedne strane bezistana tako da sprovođenje restitucije kod bezistana praktično treba da bude preuzimanje u posjed kompletnog objekta bez ikakve hipoteke.

Vakuf takođe nastoji da ranije vakufske objekte koji su potpuno nestali ili su u ruševnom stanju ,pa je danas Vakufu praktično ostalo samo nacionalizovano zemljište koje kroz restituciju potražuje, revitalizira tako što pokušava da nađe potencijalne investitore sa kojima bi se sklopili povoljni ugovori kroz koje bi se novoizgrađena imovina ili njen odgovarajući dio zadržala u vlasništvu Vakufa.Na ovaj način je napravljen ugovor za obnovu Tašli hana. Vakufu je od nekadašnjeg Tašli hana danas ostao dio placa koji je zauzimao ovaj objekat i koji je još uvijek nacionalizovan.Uz saglasnost Rijaseta IZ , Vakufska direkcija i Uprava GH vakufa su potpisale Ugovor po kome u sklopu revitalizacije i obnove Hotel Evrope novi vlasnik ovoga hotela treba da nakon izgradnje garaže u suterenu vakufskog zemljišta ,na mjestu nekadašnjeg istočnog dijela Tašli hana izgradi poslovni objekat.Nakon ove izgradnje GHvakuf treba da dobije u vlasništvo 50 % izgrađenog objekta.

ZAKLJUČNA ANALIZA

Kada je 28 maja 1463 godine na Milodraževu polju sultan Mehmed II El-Fatih bosanskim franjevcima izdao svoju čuvenu ahdnamu u kojoj im garantuje slobodu vjeroispovijesti i pravo na imovinu praktično je potvrđen karakter multireligijskog bosanskog društva od strane samog osmanlijskog sultana.Povod za izdavanje ahdname bila je izjava franjevca Fra Anđela Zviznovića kada je nakon što je istupio pred sultana rekao:

“Narod se iseli iz Bosne,a šta će ti zemlja bez naroda?“

Isto tako i ličnost takvog formata i duha kakva je bio Gazi Husrev-beg, nije mogao biti drugačiji ni prema pripadnicima drugih vjera kada je pravio svoje zadužbine. Njegova tolerancija i širina najbolje se ogleda u događanjima za vrijeme njegovog upravljanja

Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, nekoliko stotina koraka udaljena od njegove monumentalne džamije, gradi se u njegovo vrijeme.Ova crkva i škola u sklopu crkve spominju se već 1539 godine.U isto se vrijeme obnavljaju franjevački samostani u Visokom i Fojnici, u sarajevskom kvartu Latinluk nedaleko od njegove džamije već postoji katolička bogomolja.

U vremenu iza Gazi Husrev-bega pored opisanog utjecaja vjerskih i edukativnih institucija na razvoj zajednice, isto tako su i objekti Vakufa koji su bili privrednog karaktera imali nemjerljiv utjecaj na razvoj društva u smislu uspostavljanja zajedničkog života i dobrih međukonfesionalnih odnosa.

Tako je nakon velikog sarajevskog požara izazvanog upadom Eugena Savojskog (1697.godine) kada je zbog podmetnutog požara u Tašli hanu izgorio i susjedni kvart Latinluk,nakon toga gotovo svo katoličko stanovništvo Latinluka otišlo sa austrijskom vojskom.Od tada ovo naselje poprima karakter pravoslavne četvrti. Tašli han i GHbezistan su zatim,1832. godine pretrpjeli najveći požar kada su potpuno istopljeni olovni krovovi koji su nakon toga uz ogromna ulaganja obnovljeni.Vakuf je tada sredstva za obnovu prikupljao od bogatih trgovaca koji su,kako je ranije objašnjeno, po pravnom odnosu mukate postajali vlasnici novoizgrađenih poslovnih prostorija na vakufskom zemljištu za koje su plaćali zakupninu.Na ovaj način se u Tašli hanu formirala veletrgovačka elita od muslimanskih, ali i od hrišćanskih porodica. Alija Bejtić za taj period u svome radu „Mali urbanizam Sarajeva“ za Latinluk i Tašli han kaže slijedeće:

“Već u prošlom vijeku,upravo 1841 godine tu je bilo 90 kuća hrišćana,a usto u sobama susjednog Tašlihana stanovala su 44 samca hrišćanina ,koji su u prošlom vijeku stvorili onu posebnu,tašlihansku politiku u čaršiji i čitavom gradu.“

Morića han je još jedan vakufski objekat koji je tokom svoje historije kontinuirano utjecao na društvenu zajednicu.Na spratu hana bile su musafirske sobe ali i jedna velika prostorija kao zajednički prostor za razgovore uz kahvu. U ovoj kahvani su se često odvijali sastanci sarajevskih prvaka kao i skupštine sarajevskih obrtnika, te je kahvana Morića hana postala toliko značajna da je ušla i u sevdalinku.Organizatori otpora protiv austrougarske okupacije održavali su svoje sastanke i prikupljali dobrovoljne priloge u Morića hanu. Danas je Morića han poslovno trgovački centar Gazi Husrev-begovog vakufa. Uprava Vakufa je nastojala da iznajmi prostore ovoga objekta za takve poslovne djelatnosti koje se po svojoj funkciji uklapaju u historijski ambijent i daju mu novu dinamiku.

Dolaskom prvih Jevreja u Sarajevo 1566. godine, zajednica se počinje dodatno da razvija.Statistika pokazuje da su 350 godina nakon svoga dolaska Jevreji u velikom procentu zakupci imovine GH vakufa zajedno sa pripadnicima islamske ,pravoslavne i katoličke vjeroispovijesti.Može se zaključiti da je ovaj vakuf od svoga nastanka do danas uvijek predstavljao dobrobit svih stanovnika i grada i šire zajednice i da su vakufske objekte izuzev vjerskih, ravnopravno koristili svi građani bez obzira na njihovu konfesionalnu pripadnost.

Ovaj vakuf je veoma jasno potvrdio ono što je Gazi Husrev-beg u svojoj vakufnami iz 1531. godine između ostalog napisao;

„Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega Dana završava.“

Mustafa Vatrenjak

LITERATURA

1.Hajrudin M.Mulabdić,Institucija vakufa u Bosni i Hercegovini,Svjetlost,Sarajevo,2001.

2.Mehmed Begović,Vakufi u Jugoslaviji,Naučno delo ,Beograd,1963.

3.Alija Bejtić,Uloga vakufa u izgradnji i razvitku naših gradova,Narodna uzdanica,1944.,Tiskara „Bosanska pošta“

4.Alija Bejtić,Mali urbanizam Sarajeva,feljton u Oslobođenju,1974.

5. Hamdija Kreševljaković ,Sarajevo od Isabega do Husrevbega, Novi behar,1930.

6.Hazim Muftić,O ulozi našega vakufa,Narodna uzdanica,1944. Tiskara „Bosanska pošta“

7.D.M.Emin,Gazi Husrev-begova medresa,Novi behar,1930.

8.Fehim Spaho,Gazi Husrev-begova knjižnica,Novi behar ,1930.

9.Hazim Šabanović,Gazi husrev-begova biblioteka -Pet stoljeća u misiji bošnjačke kulture.El-Kalem,2000.

11.Kasim Gujić,Pad Bosne i Hercegovine pod tursku vlast,Novi behar,1929.

12.Esad Hrvačić,Vakuf –trajno dobro,El-Kalem,2001.

13.Mustafa Vatrenjak,interne brošure Gazi Husrev-begovog vakufa :

Restitucija ili skriveno lice istine,2003.;

Gazi Husrev-begov vakuf,2004.;

Gazi Husrev-begov vakuf-Opis poslova,2006.

Stručni radovi