Nastanak vakufa u BiH usko je povezan sa Turskim osvajanjem Bosne i Hercegovine o čemu će više govora biti kasnije, pa je sasvim razumljivo da prvi zakonski propisi potječu iz doba Turske vladavine. Imajući u vidu značaj i ulogu koju su vakufi imali u tadašnjem društvenom životu ove zemlje, Turska je ovoj ustanovi obraćala ogromnu pažnju.

I poslije odvajanja pojedinih naših krajeva ispod Turske vlasti, vakufi i dalje imaju značajnu ulogu u životu muslimana koji su tu živjeli. U novonastalim okolnostima oni su predstavljali pravni i politički problem. Tako su postavljena pitanja o otkupu vakufske imovine, o zaštiti vakufa, o uređenju i njihovoj upravi u našim krajevima. Turska je vakufska pitanja rješavala u prvom redu po propisima šerijatskog prava, koji su izvedeni iz Kur’ana i tradicije (sunet). To je bio uopće glavni izvor prava u periodu počev od XIV pa sve do početka XX vijeka. Pored toga Turska je tokom vremena popunjavala šerijatsko pravni sistem donoseći niz propisa kojima je uređivala pojedina pitanja. Ti su propisi uglavnom sadržani u zakonima (kanunima) i carskim naredbama (fermanima). Tada je donijet Zakon o ukidanju gedik vakufa 1860, Zakon o upravi vakufa 1863.g. i Zakon o redu nasljeđivanja idžaratein vakufa 1870.g. O njima ima propisa i u drugim zakonima ovog vremena, a naročito u Otomanskom zemljišnom zakoniku iz 1870.g. i u Otomanskom građanskom zakoniku (Medžela) čiji su propisi donijeti postepeno od 1869-1876.g.

Ovim zakonskim propisima donesenim sredinom XIX vijeka između kojih je i Zakon o postavljanju vjerskih službenika iz 1869.g. ograničena je samostalnost mutevelija, jer je osnovano Ministarstvo vakufa koje je kontrolisalo rad mutevelija i prikupljalo viške prihoda od vakufa, dok se djelatnost šerijatskih sudova svela na sastavljanje vakufnama i rješavanja vakufskih sporova.

U prvo vrijeme Austro Ugarske uprave vakufi su bili prepušteni sami sebi, ali nakon što su 1882.g. imenovali Reis ul ulemu i Ulema medžlis, već sljedeće godine imenovana je Zemaljska vakufska komisija koja je upravljala vakufskim poslovima. Sve navedene institucije imenovao je vladar, a zemaljsku vakufsku komisiju imenovalo je zajedničko ministarstvo u Beču.

U tom periodu Austro Ugarska donoseći veći broj upravno-pravnih propisa pristupa energičnom registriranju vakufske imovine i sređivanju vakufskih prilika. Pozitivni ekonomski rezultati ovih zahtjeva pokazali su se veoma brzo. Iz današnje historijske prespektive ova akcija okupacione uprave ne može se smatrati negativnom, mada su do sada mnoge kritike i nedoumice upućene na tu temu.

Nezadovoljni dosadašnjom organizacijom predstavnici muslimana su podnijeli zahtjev i plan za reformu koja je nakon dugih pregovora i prihvaćena. Tako je 1894.g. osnovano Zemaljsko vakufsko povjerenstvo kao savjetodavni organ koga su sačinjavali predsjednik, tajnik, nadzornik, četiri člana Ulema medžlisa, dva člana vrhovnog šerijatskog suda i po dva muslimanska predstavnika iz svakog okruga. Zemaljsko vakufsko ravnateljstvo (direkcija) sačinjavali su predsjednik, tajnik, nadzornik i potreban broj činovnika. Ravnateljstvo je nadziralo rad svih vakufskih zavoda kotarskog povjerenstva, odlučivalo o upotrebi vakufskih sredstava, te odobravalo vakufski budžet.Obrazovana je i vakufska zaklada koja je prikupljala sve viškove prihoda i kao korisna institucija zadržala se sve do 1945.g.

Prema navedenoj organizaciji nije teško zaključiti da je Austro Ugarska uprava stavila pod svoju punu kontrolu ne samo vakufe nego i sve vjerske institucije. To je trajalo do 1909.g. kada je 15.6.1909.g. proglašen Statut za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko mearifskih (školskih) poslova u Bosni i Hercegovine, kojim se priznaje relativno široka autonomija u domenu upravljanja vakufskom imovinom i obavljanju vakufskih poslova. Prema odredbama ovog Statuta organi upravljanja vakufima bili su Vakufsko mearifski sabor kao vrhovni autonomni i nadzorni organ za sve vakufe u BiH koga su sačinjevali 8 vjerskih ljudi i 24 člana biranih iz naroda. Virilni članovi su reis ul ulema, vakufsko mearifski direktor i 6 mutevelija, a 24 člana birala su kotarska povjerenstva. Predsjednik Sabora je reis ul ulema, potpredsjednika bira Sabor iz reda svojih članova. Vakufsko mearifski saborski odbor je izvršni organ Sabora i sačinjavaju ga Vakufsko mearifski direktor, Sarajevski muftija i 6 članova koje Sabor izabere. Vakufskog mearifskog direktora bira Sabor kao stalnog činovnika.

Što se tiče vjerskih poslova njima je upravljao Ulema medžlis na čelu sa Reis ul ulemom kao predsjednikom i još četiri člana. Njih je birala posebna komisija od 30 članova (hodžinska kurija) a svako okružno mjesto imalo je muftiju. Ovim Statutom vakufi dobijaju i neke druge prihode, a kao njen cilj se pored ostalog utvrđuje i da pomaže sve opće i posebne vjerske, mearifske i dobrotvorne svrhe, što je u skladu sa novim vremenom i novim potrebama, omogućavalo pokretanje akcije šireg značaja. Ovo je omogućilo i izgradnju vakufskog sirotišta u Sarajevu 1912.g. Ovaj Statut je zadržan i uspostavom Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, jer je članom 12. Vidovdanskog ustava ustanovljenja autonomija priznatih vjeroispovjesti i vjerskih pitanja i pitanja vjerskih zaklada.

Statut je derogiran Zakonom o Islamskoj Vjerskoj zajednici iz 1930.g. Ovim zakonom u Bosni i Hercegovini je izvršena reorganizacija ove vjerske zajednice a u njeno rukovodstvo dovedeni režimu odani ljudi. Paragraf 5. Ovog Zakona navodi da IVZ “slobodno raspolaže sa vjerskom imovinom, vakufima (zadužbinama) u granicama ovog zakona i svoga ustava a pod nadzorom države. Pravno gledano uprava vakufima je bila regulisana na isti način kao i upravljanje zadužbinama drugih od strane države priznatih religija. Odmah nakon donošenja zakona vlada je 5.2.1930.g. donijela Uredbu o privremenoj organizaciji vlasti i poslova IVZ Kraljevine Jugoslavije prema kojoj uloga države nije bila ograničena na vrhovni nadzor. Po tom zakonskom propisu Ministarstvo pravde preuzima najvišu upravnu vlast nad vakufsko mearifskim poslovima. Tek nakon promjena u organizaciji i rukovodstvu IVZ 1936.g. došlo je do izvjesnog poboljšanja režima upravljanja vakufima. S druge strane uglavnom je poštovana nadležnost šerijatskih sudova u vakufskim stvarima.To je razumljivo zato što je upravljanje vakufskim dobrima bilo moćno sredstvo usmjeravanja cjelokupone IVZ i drugih muslimanskih ustanova. Ustavom IVZ iz 1936.g. koji je donešen na osnovu Zakona o IVZ od 25.3.1936.g. a objavljenom 5.11.1936.g. prezentirana su neka savremenija rješenja uz naglašeno uvođenje laičkog elementa u pojedina vjerska i laička tijela.

Uspostavom SFRJ u BiH dolazi do ukidanja šerijatskih sudova, a vakufi doživljavaju najmračniji period u istoriji svog postojanja. Nezaštićeni bez bilo kakve pravne regulative vakufi gube kategoriju Božje imovine koja je za sva vremena van pravnog prometa i kao takvi postaju žrtva najmračnijih zakonskih propisa o oduzimanju ovog režima. Jedino vakufi se spominju u pojedinim odredbama ovih zakonskih propisa, kao nap. u Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji, koji u čl. 7. izuzima od eksproprijacije pojedina vakufska dobra koja služe za održavanje džamija, tekija i drugih vjerskih ustanova. Kad je u pitanju upravljanja vakufskom imovinom ono je prešlo u nadležnost Islamske zajednice. Tako prema Statutu IVZ za područje Vakufskog sabora u Sarajevu od 16.12.1956.g. Vakufska direkcija je vodila evidenciju o svim vakufima, njihovoj imovini i vakufnamama odnosno zakladnim svrhama. Prema ovom Statutu mutevelija upravlja vakufima po propisima koje donosi Vakufski sabor. Vakufski sabor prema odredbama ovog Statuta odlučuje o kupovini, prodaji, zamjeni i opterećenju vakufske imovine, kao i donosi propise o upravi i nadziranju vakufskom imovinom. Imajući u vidu da je po osnovu Zakona o nacionalizaciji i drugih sličnih zakonskih propisa oko 95% vakufske imovine oduzeto od strane države, prema odluci Sabora IVZ iz 1958.g. ukinuta je Vakufska direkcija kao jedna od najvažnijih vakufskih institucija. Prema Statutu Islamske zajednice za područje Sabora u Sarajevu od dana 18.10.1969.g.samostalnim i ujedinjenim vakufima upravlja mutevelija. Muteveliju postavlja i razrješava odbor koji i vrši nadzor nad njegovim radom.

Vakufi u tom periodu zbog njihove opustošenosti od strane države prvi put u historiji postojanja gube svoju svrhu ako ne i značaj koji su imali. Nakon prvih demokratskih promjena koji su se desili u Bosni i Hercegovini 1991.g. te međunarodnog priznanja nezavisnosti ove države, 1993.g. Islamska zajednica pokreće inicijativu za povrat oduzete vakufske imovine. Ta inicijativa se pretočila u raspravu oko donošenja Zakona o restituciji koji sve do danas nije donešen, ali njegovo donošenje se očekuje u najskorije vrijeme. Izbijanjem rata na području Bosne i Hercegovine vakufska imovina doživljava još jednu kataklizmu fizičkog uništenja. Vakufska imovina kako ona koja je uduzeta od strane prošlog sistema i koja će biti predmet restitucije tako i ona koja je ostala u posjedu vakufa je u velikoj mjeri stradala što predstavlja još jedan izuzetno težak problem za vakufe.

U skladu sa novonastalim promjenama Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini je 1997.g. donijela Ustav IZ u BiH, kojim je određeno da vakufskom imovinom upravlja Vakufska direkcija. Na osnovu Ustavnih ovlaštenja, na zasjedanju održanom dana 22.maja 1999.g. Sabor Islamske zajednice u BiH je donio Statut Vakufske direkcije po kome je utvrđeno da su organi koji sudjeluju u upravljanju vakufskom imovinom medžlis IZ, posebni samostalni vakuf i mutevelija. Nešto više o tome bit će rječi u poglavlju koji govori o upravi nad vakufskom imovinom.

Imajući u vidu naprijed izneseno nije teško uočiti činjenicu da je zadnji zakonski akt kojim je država regulisala status vakufa i vakufske imovine donesen davne 1909.g. a radi se o Statutu za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko mearifskih poslova u Bosni i Hercegovini. Nakon njegovog ukidanja vakuf gubi kategoriju posebnog pravnog subjekta i dijeli sudbinu svake druge privatne imovine. Kada se ima u vidu da je to Božija imovina izuzeta iz pravnog prometa, sigurno je da vakuf zaslužuje i posebnu pravnu regulativu, jer samo na taj način će se ova izuzetno složena i važna pravna institucija zaštititi i vratiti epitet “Božje imovine”. Opasnost koja najviše prijeti vakufu jeste apsolutno pravno neznanje koje vlada u ovoj oblasti kod naših pravnih stručnjaka. Ova institucija se ni kao historijska kategorija ne izučava na pravnim fakultetima u BiH, mada zaslužuje da se o njoj govori kao izuzetno važnom pravnom institutu.

Esad Hrvačić